|
Mediji
Anti-Tiranida
Direkt
Maske
Domaći
teren
Blato
Bosanski
Čaplin
Kalkulacije
Legende
Ino-nafaka
Portreti
Bh.
proza
Mega
gluposti
Narod
Maheri
Dijaspora
Humoreska
Božji ljudi
Mostarke
Zemlja Bosna
Liskaluci
Links/Gadgets
Intervju
Zanimljivosti
Iza kulisa
Anti-naci priručnik
|
Richard Rorty:
Moj osjećaj za sveto, ukoliko ga uopće imam, tijesno je vezan s
nadom, da će jednog dana, za milenij ili dva, moji daleki potomci
nastanjivati jednu globalnu civilizaciju u kojoj je ljubav uglavnom
jedini zakon. U takvom društvu komunikacija bi bila slobodna od svake
dominacije, klase ili kaste bile bi nepoznate, a hijerarhija stvar
privremene pragmatične potrebe, dok bi moć bila u potpunosti na
raspolaganju slobodnom dogovoru pismene i izobrazovane izborne baze.
Susan Sontag
Prvi posao pisca nije imati mišljenje već kazati istinu... i odbiti
saučesništvo u lažima i dezinformacijama. Literatura je dom nijansi i
suprotstavljanja koji se bore protiv glasova pojednostavljivanja. Posao
pisca je umanjiti uvjerljivost mentalnih higijeničara. Posao pisca je da
nas navede da vidimo svijet kakav jeste, pun mnoštva različitih prava,
uloga i iskustava.
Posao pisca je da oslika različite stvarnosti: ružne stvarnosti,
stvarnosti podjele. Suština mudrosti koja krasi književnost (pluralitet
književnih dostignuća) je dana da nam pomogne da shvatimo, štogod se
dešava, da se uz to dešava uvijek i nešto drugo.
Mene progoni to “nešto drugo”.
|
| |
| Pitam
sam tebe / Zoom (7) |
Dalje
<
1
| 2
|
3
| 4
|
5
|
6
|
7
|
8
| 9 |
> |
ZOOM
Senad Avdić : Nova, nepoznata, krvava generacija Bosanaca i Hercegovaca
• Maloljetnom
M. D. kojeg su u utorak sedmog februara u ranim večernjim satima noževima
iskasapili njegovi vršnjaci dok se vozio u tramvaju nije bilo spasa: ljekari
Kliničkog centra u Sarajevu satima su se borili za njegov život i negdje pred
zoru izgubili bitku
Maloljetnom M. D. kojeg su u utorak sedmog
februara u ranim večernjim satima noževima iskasapili njegovi vršnjaci dok
se vozio u tramvaju nije bilo spasa: ljekari Kliničkog centra u Sarajevu
satima su se borili za njegov život i negdje pred zoru izgubili bitku -
dječak je totalno razorenog, iskasapljenog probavnog trakta umro.Dok su se
sarajevski ljekari, pokazat će se, nažalost bezuspješno, borili za njegov
život, policija Kantona Sarajevo pohapsila je njegove ubice, maloljetnike
također. Zločin je u toj mjeri surov i nesmiljen, toliko brutalan i svirepo
hladnokrvan da mozak stane: jedan od ubica koji je nožem kasapio nesretnog
dječaka M. D. je rođen 1991. godine! Isto večer, dakle posljednjeg utorka, u
Švicarskoj je nekoliko hiljada tamošnjih ozlojeđenih građana na protestnom
mitingu poručivalo: “Protjerajte Balkance”. Povod je bio zločin koji su
počinila trojica bosanskohercegovačkih Hrvata, izbjeglica iz Posavine
nastanjenih u Švicarskoj, koji su na smrt premlatili mladića koji im se
zamjerio u, na prvi pogled i po svemu sudeći, bezazlenoj kafanskoj kavgi.
Dvadesetak dana ranije trojica starijih maloljetnika (nijedan nije prevalio
18 godina) su usred Sarajeva najprije pretukli a potom benzinom zalili i
zapalili staricu!!? Nesretna bakica je bila Srpkinja što je nekolicina
državnih funkcionera iz Dodikovog tabora bezdušno i bezočno politički instrumentalizirala i medijski kapitalizirala, navodno brinući brigu o
“srpskoj nejači” u Sarajevu koja permanentno, dakle planski, strada od
zločinačke bošnjačke ruke. Počinitelji su u ovom užasnom zločinu bili romske
nacionalnosti... Prije skoro dvije godine Sarajevo je zaprepastio
nezapamćen, užasan zločin: sin je zaklao majku. Nakon masakra, mirno je,
ruku krvavih do lakata, otišao u svoju omiljenu džamiju u naselju Otoka i
prijateljima hladno pojasnio krvave tragove na rukama i odjeći: “Prije pola
sata zaklao sam kurbana”. “Kurban” je bila njegova rođena mater a glavom je
platila samo zato što nije prihvatala sinovu rigoroznu, bespogovornu,
ultimativnu vehabijsku islamsku doktrinu. Prije tačno godinu dana u
američkom gradu Salt Lake Cityju, mirni bosanski dječak Sulejman Talović,
izbjeglica iz Istočne Bosne, ušetao je u najfrekventniji trgovinski centar,
iz ruksaka izvadio automatsku pušku i pobio sve što mu se u tom trenutku
nalazilo u vidokrugu - ukupno je glavom platilo 5-6 nedužnih građana...
Ubrzo nakon tog pokolja mali Talović je pokošen snajperima elitnih američkih
policijskih specijalaca. Niko živ, od roditelja, prijatelja, eksperata iz
sfere socijalne patologije nije umio naći razumu prihvatljivo objašnjenje za
Sulejmanov sumanuti (samo)ubilački pohod.Nešto malo ranije, federalni
policajci su u okolini Sarajeva “lišili slobode” jedva punoljetnog, 21
godinu starog Mirsada Begtaševića. Dečko je, inače, kao izbjeglica iz
Sandžaka godinama živio u Skandinaviji i uživao u gotovo besprijekorno
riješenom socijalnom statusu. U Sarajevo je “skoknuo” da bi obavio krupan
teroristički posao - dizanje u zrak nekog objekta vitalnog za interese
zapadnih sila u Bosni i Hercegovini. Sud BiH osudio ga je na 15 godina
zatvora. Nabacao sam ovdje nekoliko krvavih, očito nepovezanih primjera, a
koje povezuje tek tanka “crvena” linija: svi govore i svjedoče o jednoj
novoj, nepoznatoj, generaciji Bosanaca i Hercegovaca o kojoj nikad niko nije
ozbiljno govorio, niti ju je makar “dijagonalno” analizirao.Nije moje da sociologiziram, niti da se bavim poslovima za koje drugi dobijaju plaće i
stavljaju u džepove skupe seminarske dnevnice. Ali, posttranzicijska
generacija ovdašnje mladeži, dječaci koji kolju po tramvajima, pale oronule
starice, pucaju po svjetskim trgovačkim centrima, pripremaju samoubilačke
napade po Sarajevu, svjedoči o nečemu dramatičnom i alarmantnom što se
dešava u supstanci ovdašnjeg društva. O čemu se tačno radi, trebali bi
dijagnosticirati oni koji, za razliku od mene, o toj pošasti imaju pojma!
Postavljeno:
10/02/2008 - 14:02 Kiker.info
04, MegaZine za
hakiranje stvarnosti
Novi casopis na
novoj sceni
Gradani i
gradanke Hrvatske polako uce da u vrijeme globalnog kapitalizma demokracija ne
znaci samo višestranacje i izbore, slobodno poduzetništvo i slobodno bogacenje,
nego i korporativno novinarstvo i sužavanje mentalnog prostora.
Stvarni
masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali
neka nama (vodecim ljudima) ne smetaju. Neka svatko postane zaluden
profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim
problemima, ili necim slicnim. Bilo cime, samo da nije ozbiljno. A kad
pogledate kioske na željeznickoj stanici grada Zagreba ne nadete ni jedan casopis koji bi prelistali, samo Dylan Doga, koji je vec i sam ofucan. Al barem tjera maštu.
I dok posljednjih nekoliko godina i civilne udruge sve više žive po modelu
Stranke umjerenog napretka u okvirima moguceg, iz medijskog prostora gotovo da
su išcezle tiskovine koje pokušavaju progovoriti o iskustvu drugacijem od onog
kodiranog mainstream medijima. A ljudi koji žive takva iskustva postoje i meni
je bitno da isfuramo ljude koji nemaju veze s nikakvim tim institucionalnim
oblicima, udruženjima, udrugama. Individualci, fotografi, performeri, oni
koji nešto pišu ili samo hodaju po ulici i stvaraju svjetove.
A postoji i Clubture, koji pokušava povezati barem neke od njih. Jebeš taj
katolicki model žrtve: kafenišeš, kukaš, hejtaš-druge i sebe takvog. Scena
postoji, živog medija nema. Klubtura je napravila žestok zamah a akcije nisu pracene medijski ili samo dijelom. OK. Poslikat cemo sami, napisat sami… Zanima
me što se dogada par sati dalje ili u neposrednoj blizini, a puno je toga i
nemam helikopter.
Odabirem malu, alternativnu, low budget formu. Vjerujem u alternativne kanale
kolanja informacija, vjerujem u paralelan život. Ovaj list zamišljam upravo
tako - kao razmjenu frend-mejlova ljudi koje znaš ili ceš ih uskoro upoznat.
http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&task=view&id=11743&Itemid=317
Intervju
Teo Celakoski
NOVE KULTURNE PRAKSE
POLITICKE ELITE KULTURU VIDE ILI KAO PROSTOR REPREZENTACIJE ILI KAO
PROSTOR
MIROVANJA I NETALASANJA.
razgovarao: Kruno Jošt
Kljucni
problem kulture u Hrvatskoj danas?
Cjelina kulturnog pogona u Hrvatskoj, kao i u vecini
tranzicijskih zemalja, te javnosni aspekt te kulture
uvjetovan je odnosom države i kulturnih institucija
koje su u vlasništvu države. Takav tip definiranja
javnog interesa, odnosno pozicioniranja kulturnog
javnog interesa je nesuvremen, nestimulativan
i nefunkcionalan. Cijeli institucionalni kulturni
pogon pretvara se u nešto što jednostavno postoji
po inerciji i gubi bilo kakvu ulogu relevantnog
reprezentiranja i cuvanja kulturnih vrijednosti, što bi
bio glavni zadatak ovakvih institucija s jedne strane,
a s druge strane ne proizvodi plodno tlo za bilo
kakvu društvno refleksivnu i kriticku poziciju, koju bi
kultura po nekoj od svojih definicija trebala imati.
Možeš li detaljnije opisati problem odnosa
kulture i države?
Problem je u tome što se NE postavlja pitanje ne
samo financiranja, nego i pitanje kakva je kulturna
politika u Hrvatskoj? Dokumenti koji postoje se ne
provode zato što su doneseni samo nacelno ili stoga
što ne postoji nikakva politicka volja da se provedu.
Vecina proizvoda unutar toga sustava uvjetovana je
državom, te imamo državnu kulturu, ili kulturu koja
u potpunosti ovisi od toga kako se država odnosi
prema njoj kao prema svojem vlasništvu.
U tu pricu sada dolaze neovisne kulturne inicijative,
organizacije i institucije koje u posljednjih cetiri
do pet godina u Hrvatskoj zauzimaju posebnu
poziciju prema cjelini tog kulturnog pogona. Iako
su neovisne kulturne inicijative po broju, tipovima
povezivanja i relevantnosti nekih od tih inicijativa
u internacionalnom kontekstu vrlo znacajne,
prisutnost tih inicijativa u medijima i njihovo znacenje
u percepciji onih koji donose odluke što se tice
financiranja i što se tice kulturnih politika je malo.
Zapravo neovisna kulturna scena se još uvijek nije
izborila za primjereno reprezentiranje u javnosti.
Ali smatram da ce se pod pritiskom evropskih
integracija stvari odvijati u korist onih koji ce htjeti
internacionalno suradivati, onih koji ce htjeti kulturu
vidjeti kao kriticki agens djelovanja u društvu, tako
da neovisna kulturna scena ima dobre izglede.
Cini nam se da je ovakav kulturni pogon
nemoguce mijenjati, znaci potrebno je
proizvoditi nekakve džepove ili paralelne
mehanizme unutar tog javnog kulturnog
pogona...
Ovakav kulturni pogon je na neki nacin mrtav,
jer vecina kulturnih djelatnika nema interes za
promjenu. Osim sindikalnih ili cehovskih borbi, ne
postoji interes da se kulturu vidi kao relevantnu
poziciju kritickog djelovanja u društvu. S druge
strane okolnosti u društvu ne stimuliraju relevantnost
kulture u reprezentativnom smislu. Kulturni sektor
je jako dobro socijalno pozicioniran, premrežen
oportunizmima svih vrsta, i ako ga idete mijenjati
iz bilo koje politicke ili policy pozicije necete
imati prostor moguceg utjecaja. Izdvojenost i
samostalnost kulturnog pogona nije uopce povezana
s pitanjem tzv. kulturne autonomije vec više sa
konglomeratom statickog institucionalnog postava i
oportunizma kulturnih djelatnika koji parazitiraju na
visokoj simbolickoj i deklarativnoj vrijenosti kulture
u Hrvata . Tijekom devedesetih to ga je štitilo od
još drasticnije devastacije po ideološkoj osnovi,
ali iz perspektive potreba gradana i perspektive
kulturne politike koja bi bila kvalitetna, artikulirana
i stimulativna, ta samostalnost onemogucuje
znacajnije promjene. Politicke elite kulturu vide
ili kao prostor reprezentacije ili kao prostor
mirovanja i netalasanja. Zato je teško vjerovati
da ce se bilo koja politicka garnitura odluciti za
agresivnije promjene u kulturi, buduci da za to
nema ni društvenog ni politickog konsenzusa. U
cijelom takzvanom istocnoevropskom tranzicijskom
prostoru cini se prirodno da javni kulturni sektor ne
funkcionira na programski nacin, nego dominira
institucionalni pristup.
Rješenje?
Iako se ne može reci hajmo promijeniti cjelinu
sustava, promjenu ipak treba pozicionirati u
javnoj domeni. Potrebno je izboriti se za poziciju i
razumijevane javnosnih aspekata kulture na nacin
da ona nije definirana samo odnosom države i
njezina institucionalnog vlasništva, nego da je
definirana širim konceptom javnog interesa koji
ukljucuje ne samo potrebe raznovrnih publika vec
drugovrsne funkcije kulture od one dominantne
reprezentacijske.
Na koji nacin je to moguce?
Nije rijetka praksa u evropskim zemljama da država
upravo ne želi biti taj ultimativni akter koji odlucuje
o svemu i svacemu, te se taj posao delegira javnim
fondacijama. Naš zahtjev je da se po modelu
kako je napravljena Zaklada za razvoj civilnog
društva osnuje i fondacija koja bi stimulirala razvoje
neovisnog kulturnog sektora od sredstava igara na
srecu.
Što bi se takvom javnom fondacijom dobilo?
Dobio bi se model partnerstva civilnog sektora i
javne uprave i omogucilo primjerenije pracenje
kulturne produkcije na civilnoj sceni. Clubture želi
iskoristiti model zaklade za specificno kulturno
polje. Kljucno bi bilo da ta fondacija ne postane
konkurencijski izvor financiranja lokalnoj i državnoj
upravi u javnom financiranju potreba u kulturi.
Takva bi fondacija osigurala komplementarne
mehanizme onima koji inace postoje u državnom
sistemu financiranja, koji se izuzetno brine oko
institucionalne kapacitiranosti državnih kulturnih
institucija. Cijeli sistem je posložen tako da se
stvari ne mjere po programu nego se mjere po
institucionalnoj potrebi, što znaci da imaš tolko i
tolko zaposlenih i dobivaš tolko i tolko place. Velika
vecina sredstava se daje na ono što se zove tekuca
djelatnost, hladni pogon, place i takve stvari, a onda
se pride aplicira za programe. Za razliku od toga,
ako ste neovisni, dovedeni ste u situaciju da možete
aplicirati samo za programe. Tako smo postavljeni
u neravnopravni položaj, jer uopce ne možemo
tražiti sredstva za institucionalnu izgradnju i mjeri
nas se iskljucivo po programu što ne bi bio problem
kad bi cjelina sustava imala takvu mjeru. Ovakva bi
fondacija trebala osigurati dinamican mehanizam
financiranja i izgradnje kapaciteta neovisnog
kulturnog sektora. Sa dva modula onoga šta bi
fondacija radila: edukacija za strateško planiranje te
institucionalne potpore za realizaciju organizacijskih
razvojnih planova, dobili bi komplementarni
mehanizam dominantnom javnom financiranju
kulturnih institucija koji bi bio adekvatan dinamicnim
potrebama neovisne kulture.
Ta bi fondacija takoder trebala stati iza novih
oblika intenzivnih suradnji koje ukljucuju veliki broj
inicijativa i organizacija, dakle onog što se ne može
kvalitetno financirati kroz postojece mehanizme
javnog financiranja. Kljucna strategija takve
fondacije, osim kvalitetnog pracenja neovisnog
kulturnog sektora, bilo bi i iznalaženje dodatnih
izvora financiranja, npr. iz korportativnih ili europskih
fondova, pa bi tako novac od lutrijskih sredstava bio
samo pocetni ulog za jednu samoodrživu i razvojnu
politiku za neovisni kulturni sektor. To bi uz novac
od lutrije znacilo svake godine otprilike 6-7 milijuna
kuna za NGO-e i civilne inicijative u kulturi.
Nove medijske kulture?
Vijece za nove medijske kulture pri ministarstvu
kulture RH nije predvideno da bi se bavilo iskljucivo
niti prvenstveno NGOim. Svako bi se vijece u
svojim programima trebalo baviti kako NGOima
tako i alternativama unutar djelokruga svog rada. U
definiranju djelokruga rada Vijeca za nove medijske
kulture stoga se išlo više na utvrdivanje širokog
polja novih kulturnih praksi izbjegavajuci getoiziranje
kulturnih alternativa unutar rada jendog vijeca.
Ono što se hoce sa vijecem za nove medijske
kulture je da se polje kulturnog djelovanja koje je
interdisciplinarno, transdisciplinarno i intermedijalno,
te socijalno prokativno u pogledu organizacijskih
formi i metoda djelovanja, ima svoje mjesto u
sustavu javnog financiranja.
Takticko umrežavanje?
Kroz Clubture smo pored programa u zadnje dvije
godine inicirali novi tip umrežavanja. Prije nekoliko
dana imali smo predkonferenciju za Berlinsku
konferenciju o evropskoj kulturnoj politici na kojoj
ce se u evropsku agendu pokušati ukljuciti kultura
na intenzivniji i zahtjevniji nacin. Kultura trenutno
nije u agendi evropskog povezivanja i integracije
na visokoj razini nego se smatra da pripada u sferu
reprezentacije nacionalnih identiteta ili lokalnih
potreba. Predkonferencijom smo htjeli osigurati
neki tip vidljivosti za lokalna nastojanja koja imamo
preko Clubturea ili projekta Zagreb-kulturni centa
Evrope 3000, te ih prezentirati u evropskom
kulturnom okviru. Takticka umrežavanja ili intenzivne
kolaborativne platforme razlikuju se od uobicajenih
umrežavanja na nacin da se sastoje od projekata,
znaci nisu clanske mreže, nego se kroz mrežu
razmjenjuje program i realiziraju projekti, ne kao
posljedica neke mreže nego kao sama osnova
umrežavanja.
Regionalna platforma?
Regionalna platforma ukljucila bi u mrežu
prvenstveno zemlje bivše Jugoslavije, jer mi se
cini da dijelimo neke tipove zajednickog iskustva iz
prošlosti te neke srodne teme i preokupacije koja se
daju iskomunicirati. Suradnja vec i postoji, i samo
ju treba oploditi. Želimo organizacijama koje imaju
potrebu suradivati u regiji, osigurati mogucnost za
to. Ovo što sada mi nudimo i tražimo je da neke
nedostatke u Clubtureu anuliramo, a to je velika
kolicina programa koja ne stabilizira organizacije
sam po sebi. Cijela je stvar postavljena na realnim
potrebama organizacija da suraduju sa svojim
partnerima u regiji, što je razlika od onih programa
koji se nude na nacelnim principa tipa: ''trebali bi jer
su nas posvadili..'' ili zbog neceg drugog.
Kolika je mogucnost manjih, mladih i
organizacija iz manjih mjesta da sudjeluju u
regionalnim programima?
Manje organizacije mogu takoder naci manje ili
slicne organizacije sa kojima bi željele stvarati
partnerstva. Stvar ovisi od toga kako ce tko pronaci
partnera za realizaciju programa. Takoder ce se
dio sredstava odvajati za upoznavanje, znaci da
ljudi mogu otputovati, napravit razmjenu, residency
programe itd.
Teo u prici?
Motivira me uvjerenje da kultura može imati kriticku
i aktivnu poziciju u društvu. Nemam motivaciju
baviti se politikom iako ljudi s kulturne scene
moj angažman cesto guraju u tu sferu. U Labinu
sam sa Marcelom radio u KUC Lamparni koja
je multimedijalni centar. Izdavali smo newsletter
''Labinary'' koji se bavio društvenim promjenama
i tehnologijama i odtud je sve krenulo. Idem sa
stavom prema društvu, stavom da postoji prostor
da se utjece. Smatram da se može graditi male
teritorije u kojima se postoji mogucnost da se sacuva
kreativnost i sens za proizvodnju drukcijih socijalnih
modela u nadi da ce se postupno moci utjecati i na
širi društveni i javni okvir.
U liberalno demokratskom sustavu gdje je se
pretpostavlja postojanje treceg, civilnog sektora,
država ima sve vecu tendenciju da se ne bavi
socijalnim projektima nego se kaže: ''ajde da to
ostane na teret i inicijativu civilnog društva'', što
je ovdje kržljava i getoizirana stvar. Ono što je
perverzna stvar je da NGO sektor pocinje zahtijevati
da on postane start društvenog djelovanja pored
samo bazicnih okupljanja oko specifi cnih interesa
. I to je specifi kum ovog trenutka, tipa da NGOi
imaju pretenziju na kreiranje javnih politika. To je
jednostavno taj tranzicijski moment. NGOi u ovom
trenutku, cak i ovi kulturni, imaju višu osviještenost
kako bi trebalo unaprijediti neki segment javne sfere
nego što to artikuliraju oni koji su za to zaduženi. U
tom kontekstu vidim kao svoju motivaciju perspektivu
djelovanja koja prebacuje težište sa internacionalne
na translokalno, dakle naspram sebe imaš ne samo
državu nego i jedan poredak koji je posljedica
neoliberarnog divljanja bez ikakve globalne socijalne
ili politicke kontrole. Vidim svoju ulogu u proaktivnom
djelovanjem oko specifi cnih stvari, a u svrhu
otimanja dojmu da je svako djelovanje akcidencija
glomazno-globalnog dogadanja kapitala.
http://damp.nsk.hr/arhiva/vol2/893/15447/www.uke.hr/04/3.htm
SKVOT REPORT
Ipak se krece
RAST BROJA
BESKUCNIKA ILI LJUDI
KOJI ŽIVE U LOŠIM UVJETIMA
PROPORCIONALAN JE RASTU
BROJA NEISKORIŠTENIH I PRAZNIH
PROSTORA. NAŽALOST U SVIJETU
KAPITALIZMA U KOJEM ŽIVIMO
"SVETO" PRAVO PRIVATNOG
VLASNIŠTVA UVELIKE NADILAZI
PRAVO COVJEKA ZA ODGOVARAJUCIM
DOMOM.
piše: Maja
Gujinovic
U zadnjih godinu
dana u
hrvatskim medijima sve je više
pažnje usmjereno na skvotove
i skvotere. Iako mediji stavljaju
naglasak na samo "kriminalno"
djelo zauzimanja tudeg
posjeda, a ne ulaze u filozofiju
skvoterskog pokreta, ipak
pomažu u smanjivanju straha
ljudi od nepoznatoga im pojma.
I nedavni pokušaj zauzimanja
stana u Masarykovoj ulici u centru
Zagreba, iako neuspješan, odlican
je nacin za stjecanje korisnog i
prijeko potrebnog publiciteta.
Takve i slicne akcije daju naznaku
nekog šireg skvoterskog pokreta
u Hrvatskoj koji ima svoj cilj i mogli
bi slobodno reci " Ipak se krece!".
Skvotiranje je prastara praksa
koja se kroz razlicite forme
pojavljuje u svim krajevima svijeta.
Jednostavno receno, skvotirati
znaci zauzeti napušteni posjed
bez dozvole vlasnika. Vecina
skvotova su prazne zgrade ili
stanovi u vecim gradovima, ali u
principu skvotirati se može sve od
praznih skladišta, škola, tvornica,
farmi pa cak i crkvi. Od 60-tih
godina prošlog stoljeca skvotiranje
se toliko raširilo da se ne može
više govoriti o izoliranim akcijama
nekolicine pojedinaca vec o
socijalnom i politickom pokretu
velike važnosti, tocnije o cijeloj
jednoj sup-kulturi.
Mogucnosti skvotiranja razlikuju
se od države do države ovisno
o razlicitim zakonima koji se ticu
privatnog vlasništva. Najrašireniji
i najjaci skvoterski pokret postoji
u Engleskoj gdje je zakon
najfleksibilniji. Naime, dok u
vecini zemalja povreda posjeda
spada pod kriminalni zakon, u
Engleskoj je skvotiranje (u zakonu
trespassing) dio gradanskog
zakona; znaci nije zakonit, ali nije
niti ilegalan. Na njega se gleda
kao na obracun dviju strana oko
posjeda u kojem vlasnik mora
pokrenuti parnicu protiv skvotera
na civilnom sudu, a skvoter/i ima/
ju pravo braniti zauzeti posjed.
U Nizozemskoj posjed mora biti
prazan najmanje godinu dana da
bi se mogao "legalno" skvotirati.
U hrvatskom "Zakonu o vlasništvu
i drugim stvarnim pravima"
najslicniji pojam skvotiranju bi
bio oduzimanje posjeda bez
volje posjednika tj. vlasnika. Kad
se tih par clanaka prevede na
svima razumljiv jezik, ispada da
vlasnik ima pravo u roku od 30
dana štititi svoj posjed odnosno
izbaciti skvotere, pozvati policiju
da to ucini za njega ili se obratiti
sudu koji ce to riješiti po hitnom
postupku. Ako skvoteri uspiju
ostati na zauzetom posjedu više
od 30 dana, posjed postaje miran
tj. vlasnik više nema pravo sam
štititi svoj posjed vec samo preko
suda. Ali i tada ce sud odlucitit u
korist vlasnika tako da skvoterima
u Hrvatskoj ostaju jako male
šanse zadržati zauzeti prostor.
Cini se da je jedini izbor traženje
suglasosti vlasnika kao u slucaju
jedinog zagrebackog skvota "Vile
Kiseljak" u Horvacanskoj 32, koji
postoji vec dvije godine. Ta stara
kuca koja izgledom podsjeca na
dvorac nedavno je promijenila
strukturu stanara, ali i dalje
uspješno odolijeva posjetama
policije. Osim "Vile Kiseljak"
u Zagrebu je postojalo u više
navrata nekoliko skvotova koji nisu
bili te srece. Vecina ih je iseljena
(citaj izbacena) od strane policije
ili uništena od strane skinsa.
Puno je razloga zašto ljudi
skvotiraju, ali u nekoj generalnoj
podjeli postoje dvije osnovne
grupacije. Prva bi bila ona
grupacija ljudi koji skvotiraju iz
ciste potrebe za krovom nad
glavom i ciji je jedini izbor skvot ili
ulica. Paradoksalno dok raste broj
beskucnika ili ljudi koji žive u lošim
uvjetima, raste i broj neiskorištenih
i praznih prostora. Nažalost u
svijetu kapitalizma u kojem živimo
"sveto" pravo privatnog vlasništva
uvelike nadilazi pravo covjeka za
odgovarajucim domom.
U drugu grupaciju skvotera
spadaju oni koji vide takav nacin
života kao najbliži nacinu na
koji žele živjeti a koji je daleko
od uniformiranosti života koje
društvo zahtijeva. Osim prostora
za život skvotiranje im omogucuje
i prostor za eksperimentiranje
s alternativnim nacinima
života. Ovakav vid skvotiranja
koji se bazira na društvenoj
i politickoj angažiranosti je u
današnje vrijeme najrašireniji.
U "angažiranim" skvotovima
saživljavaju razliciti projekti kao
što su politicke organizacije,
male tiskare, radikalni casopisi,
centri za žene, razlicite radionice
i terapijske grupe, koji rijetko
kad imaju priliku dobiti prostor
za rad putem službenih kanala.
Skvotirane farme ili zemljišta se
pretvaraju u obradive površine na
kojima se uzgaja organsko voce i
povrce.
Tamo gdje se radi o više
zauzetih zgrada u istoj
cetvrti ili ulici nastaju
skvot zajednice (komune)
u kojima cesto zajedno
žive etnicke manjine i
druge marginalizirane
skupine. Primjer toga
je kopenhagenski skvot
"Christiania" poznat i pod
imenom "Slobodna država
Christiania" koja je od
osnutka 1971.godine stekla
polu-legalni status kao
neovisna zajednica.
Skvot zajednice funkcioniraju
po principu samokontrole
koja je inace dopuštena samo
bogatim vlasnicima. Zgrade
se preureduju i održavaju bez
uplitanja administracije što
ljudima daje osjecaj kontrole
nad svojom okolinom i samim
time osjecaj zadovoljstva sa
samim sobom.
Nažalost, dosta skvotova
brzo propada zbog loše
organizacije i asocijalnog
ponašanja skvotera. Drugi se
pak drže cvrsto u zajednickim
nastojanjima da zadrže
zauzete prostore putem
kolektivnih akcija i kampanja.
Skvotiranje se pokazalo kao
efektan nacin da se ukaže
na špekulacije na tržištu
nekretnina gdje se brojne
napuštene i neiskorištene
nekretnine ostavljaju prazne
dok im ne poraste tržišna
vrijednost, a kasnije ruše i
prodaju da bi se na njihovom
mjestu izgradili poslovni i
trovacki centri (ups trgovacki).
Ovom problematikom, vezano
za grad Zagreb, se bavio
projekt "Platforme 9.81" pod
imenom "Nevidljivi Zagrebvodic
za skvotere" tijekom
2002. i 2003.godine. Prva
faza projekta je ukljucivala
mapiranje vecih napuštenih
prostora koje bi se eventualno
prenamjenili za društvene
svrhe.
Slicnu ideju imala je
i grupica ljudi koji su se
okupili na "Subverzijama"
posvecenim temi skvotiranja u
Zagrebu i održanim u svibnju
2004. u "Vili Kiseljak". Za
razliku od "Platforme 9.81"
njihova akcija je imala za cilj
mapirati manje stambene
prostore, znaci prazne kuce i
stanove koji bi se eventualno
skvotirali ili koji bi služili kao
materijal za sastavljanje
informativne web-stranice o
skvotiranju koja bi pomogla u
demistifikaciji ovog pokreta.
Na taj nacin bi se stvorila
baza za organiziranije i
uspješnije akcije skvotiranja
kojima ce se skvot -kultura
približiti prihvacanju od strane
javnosti.
http://damp.nsk.hr/arhiva/vol2/893/15447/www.uke.hr/04/7.htm
| Pitam
sam tebe / Zoom (7) |
Dalje
<
1
| 2
|
3
| 4
|
5
|
6
|
7
|
8
| 9
|> |
| |
|
RJEČNICI
Više
jezika
Englesko-bosanski
E-rjecnik
Srpsko-engleski
Hrvatsko-engleski
Urbani
recnik
Onlinerecnik
>
Drugi rječnici
ALATI
Pretraživači Weba
Besplatan software
Dnevne vijesti
Google prevod
Pronađi knjigu
Arhiva vijesti
Sportski rezultati
PODSJETNIK
Gramatike/pravopisi
Jezični
alati
Stilistika
-
Jezik
-
Stil
-
Stilem
-
Retorika
-
Razgovor
-
Književni stil
-
Žurnalistički stil
-
Publicistički stil
-
Sekundarni stilovi
-
Polemika
Internet
SOFTWARE
Download.ba
Download.cg.yu
FullDownload
Downloadhr
SERVICE
-
Novinarska etika
-
Udruženja novinara
-
Medijske institucije
-
Evropski mediji
-
Inter. mediji
-
Reg. mreže
-
Međunarodne org.
-
Mediji u BiH
-
Novinska udruženja
-
Hrvatski tisak
-
Mediji u Srbiji ANEM
- Mediji u Srbiji i CG - NUNS
-
Mediji u Vojvodini
-
Medijski portali
-
Info portali
-
Škole novinarstva
-
Medijski zakoni
-
Radno vrijeme
GOVOR MRŽNJE
Nataša Simeunović: Jedinstvena definicija
govora mržnje
nije utvrđena, ali je najpribližnije onome što lingvističarka Sandra
Coliver naziva izrazom koji je uvredljiv, uznemirujući, ponižavajući
i koji može izazvati nasilje, mržnju i diskriminaciju. Možda još
preciznije, Ranko Bugarski određuje govor mržnje kao sveobuhvatan
naziv za verbalnu ekspresiju mržnje, šovinizma, ksenofobije, rasizma i
drugih negativnih osećanja. On još smatra da je govor mržnje moćno
sredstvo javnog izražavanja sa ciljem da identificira, demonizira,
po mogućnosti razori, neke etničke, nacionalne, rasne, konfesionalne,
socijalne i političke grupe što u ratnim uslovima može biti kao najava
fizičke likvidacije.
|
|