Otac Sava u strašnim vremenima

Avgusta 1984. moralo se u vojsku. Mene je najpre slalo na Lastovo, a nakon sedam dana na obuku u Knin, u Severnu kasarnu, u kojoj se, kako mi se činilo, naguralo pola Jugoslavije, i to one divljije, bučnije, fizički jače i izdržljivije. A ja kao da sam se nekom greškom zatekao među tim terminatorima i supermenima. Na jutarnjem trčanju oko poligona uvek sam bio zadnji, lipsao bih već nakon petsto metara, pa bi me trebalo čekati. A na isprobavanju gas-maski, kada nas je vodnik Kovačević poslao u neku vrtaču i bacio za nama dimnu bombu, mene je uhvatila panika, skinuo sam masku i krenuo bežati glavom bez obzira, da su me trojica morala loviti. Onda, kako imam poveliku glavu, šlem mi je na prvoj smotri stajao navrh glave, i kad je kapetan Vukićević, misleći da nisam skinuo kapu pre nego što sam stavio šlem, dreknuo: „Vojniče, šta ti je to ispod šlema!”, ja sam skrušeno odgovorio: „Glava, druže kapetane!”. Elem, ispalo je kako ću baš ja biti onaj na čiji će račun pričati najsmešnije šale.

Gadno je u toj vojsci bilo gradskoj deci, nenaviknutoj na sve što se u muškome životu smatra normalnim: eto, recimo, buđenje u pet, pa marš od kojih tridesetak kilometara, uglavnom uzbrdo, gađanje bojevom municijom, a zatim povratak u kasarnu i igranje košarke u slobodnom vremenu. Još bi se to nekako i izdržalo da i desetarima i vodnicima, a i strašnome kapetanu Vukićeviću, nije savršeno jasno da je u tvojoj glavi jedan žilavi unutrašnji neprijatelj, koji im se ruga i kada je tebi najteže, i koji ti ne da da veruješ u ono u što veruju oni.

Srećom, u vojsci nikada nisi sam, pa je tako u jedinici bio i jedan Trebinjac, povisok dečko, još smotaniji od mene, a pri tom i socijalno sasvim neadekvatan. Pristojan i fin, poput džentlmena u britanskim komedijama, on niti je psovao, niti je učestvovao u onim muškim ceremonijalima inicijacije, koji meni nisu loše išli, jer sam barem na jeziku bio dovoljno brz, a sarajevsko me je odrastanje ispunilo onim otrovom od kojega se, po potrebi, stvara i bezazleni humor i način da se od sebe ili od drugih napravi budala. Draganu Janjiću, tako se Trebinjac zvao, do takvih stvari nije bilo stalo. U slobodno je vreme čitao svoje knjige, ili bismo, uz sendviče sa ajvarom i presovanom šunkom, nas dvojica pričali o životu i o literaturi, dok je ostatak vojske igrao basket ili odlazio u grad. Napričali smo se u tih šest meseci, pre nego što je mene vratilo na Lastovo, a njega na Vis, toliko da i ne znam s kime sam se više narazgovorio o onome čime ću se, na kraju krajeva, u životu i baviti. U duhovnom smislu Dragan Janjić bio je moj bliski srodnik, jedan od onih ljudi koji razumeju što ti svaka reč znači i pre nego što je izgovoriš.

Nakon vojske čuli smo se još dva-tri puta, ali kako ne znam razgovarati telefonom, nisam se baš nešto ni trudio. Kada je počeo rat, i kada bi na radiju spomenuli Trebinje, uvijek bih se Dragana setio, da mu ljudi nisu učinili neko zlo. Znao sam, a to nije lako znati, da se on nije prozlio. Prošao je rat, a o njemu i dalje ni glasa. Onda se, krajem 1998, po srpskim i zapadnim medijima pročulo za neobičnog kaluđera iz Visokih Dečana, oca Savu, koji je, usprkos strašnome vremenu i usijanim glavama, pokušavao što licem u lice, a što uz pomoć Interneta, ljude dozvati pameti, da ne čine zlo jedni drugima. A još kasnije, kada su se sva zla podogađala, zagrebački je „Vjesnik” objavio intervju sa njim. Nije bilo fotografije, ali sam već dobro znao šta je i ko je meni otac Sava. Obično se smatra kako se neki veliki prevrat i lom u čoveku desi pre nego što se zamonaši ili zaredi. Zaista, ništa monaško nije bilo u Draganu Janjiću, dok smo u Kninu raspravljali o životu i o poeziji. Osim te sasvim izuzetne dobrote. U proleće 1999. otac Sava je spasavao jedne ljude, da bi već nakon nekoliko meseci spasavao druge ljude. Ne zna se, zapravo, koliko ih je spasao. Kao što se ne zna ni koliko ih je, vlastitim primerom, spasao da ne postanu zločinci. Mogli su ubijati i paliti, a zbog njega, eto, nisu. U strašna vremena sačuvao je Dečane, svojom ih dobrotom čineći Visokima. Ili je dobrota, i onda u Kninu, već bila njegovo monaštvo.

[objavljeno: 11/07/2008]

http://www.politika.co.yu/rubrike/Pogledi-sa-strane/Otac-Sava-u-strashnim-vremenima.lt.html

SLOBODA STVARALAŠTVU Marcell Mars, intervju

CC postaje najopakiji mainstream

razgovarala: Vesna Jankovic

Marcell Mars, jedan od osnivaca net.kluba Mama, multimedijalnog instituta Mi2, festivala Otokultivator, etikete EGOBOO.bits i nedavno završenog festivala Sloboda stvaralaštvu…

Jesi umoran?

Jesam, ali onako OK. Malo sam u panici jer trebam pripremiti predavanje za Split o ovome što smo tu napravili. A poslije idem u Indiju, gdje trebam održati predavanje o novomedijskoj umjetnosti i radionicu o linuxu...

Kako je uopce došlo do Slobode stvaralaštvu?

Mi smo preko Arkzina sredinom '90-ih došli do informacija o Next 5 Minutes i cijeloj toj sceni, pa smo i otišli na N5M, i nakon toga bilo je prirodno da se primimo linuxa, GNU-a, open sourcea... Zanimljivo je da se medunarodna kriticna novomedijska scena nije toliko bavila slobodnim softwareom na nacin na koji smo mi to napravili. Mi smo se primili tehnologije i implementacije tih modela. N5M, V2, i akteri net.arta digli su hype, ali su se sada poceli ogradivati od svega. Meni je to bez veze. Ja mislim da možeš nastaviti u istom smjeru i napraviti novi hype.
Jedna od važnijih stvari u cijeloj prici bila je pokretanje EGOBOO.bitsa. Tu smo spojili free software filozofiju i stvarnu produkciju. Tomi i ja smo poceli žešce proucavati, tražiti informacije i super nam je došla shema koju su ponudili Creative Commons. Preko njih smo došli do jasnije artikulacije cijele price u širem društvenom kontekstu. Znali smo da je slobodni software baziran na temi slobode govora i americkom diskursu, ali se izuzetno važnim pokazao dio koji sve to povezuje s javnom domenom i americkim Ustavom.
Nikada prije nisam razmišljao da je Ustav tako važna stvar. Preko CC-a došao sam do toga da je americki ustav fakat super. On jako dobro reprezentira jedan sustav vrijednosti koji u svom fokusu ima pojedinca i njegove slobode. Jako dobar dizajn za prakticnu implementaciju u društvu; koliko su se odmakli od toga svjedoci smo mi sami, kao i cijeli niz teoreticara, poput našeg gosta na festivalu, profesora Lawrencea Lessiga.

Kada ste poceli raditi na CC-ju?

Mi smo bili medu prvih tri ili pet država koje su krenule s lokalizacijom CC-a, pocetkom 2003. Tada nismo, kao ni pokretaci CC-a, mogli pretpostaviti da ce se pokret tako brzo širiti. Amerikanci znaju pakirati, i to super rade. A kad se to radi s jasne ideološke pozicije, svaka cast. CC postaje najopakiji mainstream, i to je ono što i mi priželjkujemo. Bed mi je kada ljudi koji se bave ovakvim stvarima postanu skepticni kada pocne širenje. Kao, je li se ideja prodala? Niš' se tu nije prodalo. Ovo je prvi put da se jedan pokret referira na zakonsku regulativu i definira jednim genioznim hackom - GNU GPL licencom.
U prošlosti bi takvo nastojanje podrazumijevalo pisanje manifesta, koji je imao potrebu redefinirati stvarnost i kompletnu interpretaciju povijesti s ciljem promjene u odredenom smjeru. Taj je nacin avangardan, ali i antisocijalan. Dok se u slucaju slobodnog softwarea i CC-a radi o prakticnim pravnim rješenjima za nešto što ti se ne svida u društvu.

Koje su moguce primjene CC-filozofije?

Mislim da je problem koji se pojavio sa softwareom danas prisutan mnogo šire. U znanosti, umjetnosti, u svemu... Gdje god se pojavljuje digitalizacija, javlja se problem slobode govora, tehnologija kontrole i privatizacije, komodifikacije ideja, te pitanja vlasništva nad idejama. A danas se digitalizira gotovo sva moguca intelektualna produkcija.
Vecina ljudi još nije svjesna da smo prešli s analogne na digitalnu telefoniju ili pojave GPS-a (Global Positioning System), koji omogucuje tocnu lokaciju svakoga od nas. Što sve skupa otvara problem kontrole tog tijeka informacija.
Festival Sloboda stvaralaštvu bavio se vlasništvom i pristupom informacijama. No, to je samo jedan segment price. Drugi je, recimo, da mi imamo pravo na garanciju privatnosti kroz široko implementiranu enkriptiranu komunikaciju, što u konacnici osigurava anonimnost i nemogucnost "trackanja" tko se gdje nalazi u kojem trenutku. Ono o cemu Lessig stalno prica jest da originalna arhitektura Interneta to i omogucuje, ali da je ogroman pritisak da se to promijeni u suprotnom smjeru.

Jedan je prijatelj uvjeren da tehnološki skok koji se dogodio nakon Drugog svjetskog rata, kako s razvojem kompjutora, tako i s Internetom, ima veze sa svemircima, slucaj Roswel... I to argumentira cinjenicom da je arhitektura Interneta, sa svim politickim implikacijama koje ima, tako radikalno drugacija od stanja društvene svijesti u drugoj polovici 20. stoljeca, obilježenoj totalitarnim režimima, autoritarnošcu, dominacijom...

Ne znam jesu li nam vanzemaljci, bogovi ili naši obicni covjekoliki genijalci dali tu tehnologiju... U svakom slucaju, kada sam se rodio, '72., kolicina znanja koja je vec tada postojala bila je tolika da nisam imao šansu da sve obuhvatim, cak i da sam krenuo u studiranje od prvog dana. Želim reci da živimo u užasno kompleksnom svijetu, s kojim se svatko nosi na svoj nacin, pomocu teorija zavjere, kao ove o svemircima, ili štogod drugo...
No, ako pratiš povijest informacijskih znanosti, puno toga postaje jasnije. Može se reci da je cijela stvar krenula s popisom stanovništva u Americi krajem 19. stoljeca. Podataka je bilo toliko da ih nisu uspijevali obraditi u deset godina izmedu dva popisa. Pa su krenuli s modelom bušenih kartica... Prvi prototipovi programskih jezika stvaraju se još sredinom '30-ih. I ako pratiš taj razvoj, vidiš da nema skokova i vanzemaljaca. Stvar je kontinuirana i - fascinantna.

Cijenim to što radiš i kužim da izabireš strategiju korištenja tehnologije za promjenu svijeta, ali tu ipak postoji nekoliko otvorenih pitanja. Mislim na tezu Frankfurtske škole da su u tehnologiju uvijek utisnuti i postojeci odnosi moci. Ultimativna pitanja su pitanja pristupa, dostupnosti? A takoder i - who owns the bandwidth?

Dostupnost tehnologijama više nije prioritetni problem, ponajprije zato što je tehnologija postala sucelje za potrošnju, tržište. Mislim da je tehnologija danas globalno dostupna. Upravo se spremam u Indiju, u Bengalore, koji je "silicon valley" Azije. Kljucno pitanje danas postaje - TKO razvija tehnologiju? Ljudima i u Indiji i u Africi, kao i u Hrvatskoj, racunala su dostupna, ali je problem to što ih oni mogu samo pasivno koristiti...

No, da bi ljudi mogli koristiti kompjutore, moraju prvo biti pismeni. Znaš li koliki je postotak svjetskog stanovništva još uvijek nepismen? A pitanje koje slijedi iz toga je - zašto?

Taj je tip pitanja cisti gubitak vremena. Smatram da nas taj tip pitanja udaljava od cinjenice da tehnologije ipak mogu riješiti te probleme, kao i problem svjetske gladi. No, to je prije svega u domeni "ljudi koriste tehnologije", i to dobro i pravedno. Kada globalnom tržištu postane interes da ljudi ne umiru od gladi, to ce se i dogoditi. Tada ce sve ovo o cemu govoriš prestati biti problem...

Ali ti sada upravo potvrduješ ono s cime sam krenula, a to je da tehnologija i njezina upotreba funkcioniraju unutar globalnih odnosa moci i kapitala...

Naravno... Ali i tehnologija povratno utjece na te globalne odnose, i kada budu (ako budu) riješeni problemi o kojima govoriš, ljudi ce se zateci u situaciji da mogu samo konzumirati. Ostat ce fundamentalni problem da je razvoj u rukama malog broja bogatih i mocnih, svi drugi ce biti samo meso... Instrumenti za "hendlanje" kompleksnih sustava moraju biti dostupni svima.
Danas su cipovi u svemu: frižiderima, štednjacima, sustavima paljenja i gašenja svjetla... Ti ne znaš kako to funkcionira i boli te kurac. Dakle, ti imaš pristup tehnologiji, ali nemaš pristup razvoju te tehnologije, stoga ni mogucnost da se kriticki osvrneš. Osim kroz free software.

No, ta emancipatorska snaga, koji je to broj ljudi?

Nemam pojma. Trenutacno možda tri posto. Znam puno ljudi koji ne žele prijeci na free software jer im je ovako jednostavnije. Jer ocekuju da interface bude identican windowsima, što je totalno krivi pristup. Kao da ne želiš prijeci na ekološki cist automobil zato jer ne zagaduje.
Windowsi su vec dvadesetak godina razvijani kao metafora biznisa, i ti kad sjedneš za kompjutor, sjedaš u poslovni ured. I ljudi ne žele izaci iz tog poslovnog ureda. Cak ni aktivisti, feministkinje, radikalni ekolozi...
Ja ne želim ici naokolo i tjerati ljude da se promijene. Mogu im samo pokušati približiti cijelu stvar. To je bila svrha i ovog festivala. Najšire moguce, zabava, ljudi sviraju. Iako su ti ljudi za mene heroji jer su morali rašcistiti sa sobom i izabrati ovo umjesto sna o pop zvijezdi.
Mi imamo sustave u kojima jedan od 10.000 uspijeva, i medije koji prikazuju samo tog jednog, a ostalih 9.500 misli da ce postati upravo taj jedan. U maloj Hrvatskoj imaš tridesetak ljudi koji su izabrali ne biti pop zvijezde. Kada sviraš, želiš da te što veci broj ljudi cuje, ali su oni izabrali to uciniti na radikalno drugaciji nacin od onog kojemu nas mediji uce. Jedan interface toga jest zabava. Kada smo bili u Mocvari, posjetitelji su dolazili s pitanjem: "Je li to fakat hrvatska elektronska glazba i još free?"

Koliko je linux users friendly?

Linux zahtijeva više truda, ali je to trud koji se isplati jer time postaješ pismeniji. Linux nije lošiji alat. On je samo drugaciji. Mi zbog navike podržavamo monopol. Iz ideoloških razloga mislim da bismo trebali imati tržište na kojemu postoji veci broj operativnih sustava, s tim da dizajneri sustava suraduju kako bi sustavi bili medusobno kompatibilni. Nasuprot tome, danas imamo jednu monopolisticku kompaniju, cijemu položaju pogoduje zakonska regulativa o intelektualnom vlasništvu.
To je kao da imamo samo jednu državu u kojoj odlucuje samo jedan covjek. I misliš: "Ma tko ce sada ponovo sastanciti!" A to je smisao. Da ljudi komuniciraju i sami se organiziraju. U tom smislu politika windowsa nije users friendly. Nasuprot njima imaš heroje koji pokušavaju na razini bitova uciniti open office jednostavnim za korištenje. I znajuci s kojim se problemima ti ljudi susrecu, stvarno poludim kada mi netko razmažen dode i kaže: "Nije mi dovoljno users friendly."
U slobodnom softwareu postoji kultura dijeljenja i solidarnosti, filozofija transparentnosti. I super mi je da nismo istomišljenici na razini referenci, teorija, ali se svi ponašamo solidarno. I za mene je to utopija. Mi ne mislimo isto, ali se ponašamo fer. Recimo, postoji razlika izmedu BSD-a i slobodnog licenciranja. Ljudi iz BSD-a daju sve slobodno, možeš uzeti njihov software i privatizirati ga. GPL kaže: ako uzmeš, dijeli pod istim uvjetima. Ovi su ludi. Kažu: sloboda je da ti dam, a ako ti hoceš zatvoriti - zatvori, jebe mi se... To je promišljanje slobode. Za razliku od druge varijante, u kojoj je sve uniformno i dosadno. Ništa se ne promišlja.

Kako si zadovoljan recepcijom festivala, medijskom pokrivenošcu, posjecenošcu?

To je najuspješniji projekt koji smo napravili. Izložbu je svakodnevno posjetilo stotinjak ljudi, u Mocvari je dva dana bilo po soma ljudi. Bilo je barem 12 TV priloga. Cini mi se da su nas najmanje pratili Feral i Zamir...

Ovo s Feralom i Zamirom je zanimljivo i otvara mi pitanje odnosa medija i udruga "prve generacije" društvenog aktivizma, prema ovome što vi radite u Mami, mi2, Clubtureu...

Mislim da njima nedostaje tehnologija umrežavanja. Oni su bili progresivni u smislu hrabrosti otvaranja nekih tema. Bilo je važno preživjeti kao drukcije misleci '90-ih, ali nisu skužili neke trendove u društvenom pozicioniranju. Mislim da pripadaju zastarjelim komunikacijskim strukturama. Dok mi imamo tehnološka rješenja za neke utopijske sustave vrijednosti, oni se u tome ne snalaze. Lako je pricati kako nema solidarnosti. Ali kada imaš tehnologiju kojom se solidarnost prakticira, onda oni zatvaraju oci jer su izgradili vlastitu poziciju na govoru o tome da nema solidarnosti ili tolerancije.
Recimo, Teo je umrežavajuci Clubture uspio implemetirati neke stvari iz racunalnih tehnologija na genijalan nacin. I svjetski umovi oduševljeni su time što radimo. Na primjer, Eben Moglen, Lessig, covjek iz loca recordsa... ne mogu vjerovati kaj smo napravili!

Koliko ideja CC-licence može funkcionirati u prostoru Hrvatske, gdje se tako malo poštuju autorska prava i intelektualno vlasništvo uopce? Nismo li zemlja piratstva?

Prakticna potreba za slobodnom licencom u cijelom svijetu nije toliko velika jer postoji nesrazmjer izmedu toga što pojedinci mogu s tehnologijom i pratece zakonske regulative. Generalno postoji puno piratstva. Ali kljucna stvar u Hrvatskoj jest to da smo otvorili pitanje vlasništva nad idejama. Zapravo smo s pricom o CC-u unijeli u ovaj kulturni prostor jedan mem (mem=kulturni gen), jednu ideju. Da punkeri i hardkoraši skuže da nije dovoljno reci "boli me kurac", nego da to treba izraziti na politicki artikuliran nacin. Želimo osvijestiti cinjenicu da zakon i u sferi ideja vidi samo biznis i poduzetništvo.

Iako si o tome govorio tijekom cijelog intervjua, možeš li za kraj sumirati vrijednosni sustav koji stoji u podlozi cijelog pokreta?

Radi se o dijeljenju, solidarnosti, suradnji. Radi se o avangardnim pokretima koji ne pokušavaju uništiti naslijede niti napisati povijest od nule. Nego upravo suprotno. Pokušavaju reci da je u povijesti bilo super stvari, da se možemo na njih referirati, i da je dominantna kultura ta koja pokušava prebrisati dijelove prošlosti. Na primjer, u Rusiji su do '73. filmovi bili u javnoj domeni. Medutim, danas ne možeš doci do tih filmova jer su ih Amerikanci re-masterirali i sada na njima postoji opaki copy right znak. I to je dobar primjer onoga što se dogada. Od slobodnog izvora dobivamo upakirani interface koji više nije slobodan. Pokreti za slobodno stvaralaštvo pokušavaju reci da se tu nešto mora promijeniti kako bi se napravio balans, a usto grade i jedan paralelni svijet dobara, koji jest mali u usporedbi sa svim ostalim, ali se gradi i ne može ga se više ignorirati. Recimo, u hrvatskim okvirima, cak i da EGOboo.beats nestane, nitko više ne može ignorirati ono što je napravljeno u tri godine. To je 70 izdanja, nekih 50 sati muzike... Ono što mi je super kod ovog pokreta jest to da su dobre stvari rezultat kompleksnih meduovisnosti, a ne neke artikulirane dobrote. Možeš biti GNU GPL programer, muzicar i najvece dubre koje postoji, ali ja od tebe mogu dobiti tvoj rad. U tom smislu došli smo do minimuma pozitivnih vrijednosti u ponašanju. Cak je i sexy biti loš covjek koji radi super stvari. Nasuprot civilizaciji koja prica super stvari, a najveca smo dubrad, karamo malu djecu...

Buducnost festivala?

Sljedece bismo godine festival htjeli povezati s temom genetski modificirane poljoprivrede. Znaci, necemo se baviti samo intelektualnim vlasništvom. Zasad je ideja da festival sljedece godine ide pod nazivom Svetkovine stvaralaštva

Pitam sam tebe / Zoom (6) Dalje < 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | >