OSOBA DUGOG DAHA

 Šta mogu - moja je sudbina da se služim nadimcima. Inače, teško da bi ovdje preživio.

Jedan od onih čije ime preskačem i u bezazlenijim situacijama za ovu priliku je M.K. - nadimak “Metilj” (kako je riječ o osobi s izvjesnim dignitetom, nadimkom ga oslovljavamo samo kad je daleko).

Inače, u mom životu ne učestvuje njegova cijela osoba, nego samo njegovi ubodi.

Pomenuću jedan od onih koji najduže traju.

Smrtno ozbiljan, negdje pred sam rat, prišao mi je u foajeu opštine, i s fino raspoređenim dozama rezignacije i zapanjenosti, kao da ga je neka iznenadna spoznaja potpuno razbila, sasuo mi je u uši...

- Je li... jesmo li mi zaista ljudi kratkog daha???

Gledao me desetak sekundi kao da se to pitanje samo mene tiče, kao da niko osim mene ne zna odgovor, a onda nešto tiše stavio poklopac...

- Jesmo li?

Nisam mu odgovorio.

Našao sam se u poslu.

Kao da nekog tu trebam, nekog odbornika, ili svojtu (sa svojim prezimenom mogu naći rođaka u svim institucijama vlasti na ovom djeliću planete).

Devedeset prve, kad su gradom prolazili crnogorski rezervisti, ponovo me uhvatio za ruku “da se sklonimo s ulice”. Unio me u stojeći bife, naručio kafu i, opet kao da se ništa nije desilo, kao da je glavnom ulicom proletjelo tek jato golubova, sad već s izvjesnim prijekorom, naglasio je svaki od onih tridesetak predratnih slogova...

- Pi-tah-te, a-ti-mi-ne- reče...

- Šta! - (svi moji razgovori s njim išli su na prekide).

- Je-li-to i-sti-na, ili nam se sa-mo ta-ko či-ni... je-smo li mi lju-di kra-tkog da-ha?

Opet sam mu rekao da ne znam.

(Ne kad me se direktno pita. I ne kad me pita “Metilj”, unatoč, kako rekoh, njegovom nespornom dignitetu, što je dokazao i onda kad se sklonio pred rezervistima, kao da je visoko iznad svake prizemne znatiželje.)

Dalje, protiče jedno “u-me-đu-vre-me-nu”.

Viđamo se redovno.

Viđamo se čak i češće.

(Čak su i žene počele jedna drugoj da “prelaze”.)

Jedno vrijeme, dok on nije odustao, išli smo zajedno na jezero (na vazduh, u šarane, i u “sve je to uzalud”).

Opet u međuvremenu, pomogao mi je u nekoliko važnih stvari. Zahvaljujući onoj posljednjoj, mogu i da kucam i da pišem olovkom (samo desnom rukom), a popijem i po koju rakijicu.

Sve je to uradio, sklon sam kazati, unekoliko i zato da bi se bockanje nastavilo, bockanje koga ovdje, zbog ograničenog prostora, opisujem samo na jednom primjeru.

Tako, da ne dužim, neki dan, nimalo iznenada (dakle ne “kao da sam se ovog časa sjetio”, nego tonom kojim se želi reći “evo tri decenije imam na umu i tebe i ono moje uzaludno i jadno pitanje, znaš već koje”)... upitao je “molećivo”, čini mi se - ječeći...

 - Jesmo li i Ja i Ti, druže moj stari, Ljudi Kratkog Daha???

- Jesmo, ali nismo svi!

Uvjeren sam da je shvatio.

Vidio sam na “Metiljevom” licu da je shvatio.

Ali sumnjam da i danas zna na koga se moj odgovor odnosio?!

Jole Puž