Web Without Pictures  Pitam Sam Tebe digitalna fioka za novinare - RSS
 PočetakTartuf ClubErazmoLožionaProvaleUbleheIsplivaloMudre glaveBožje slugePretraga

   

 
                                        
 
Tekstologija Bosansko-Balkanske Demokratije  /  
Novinarska etika

                                             

                            
      Mediji
  Anti-Tiranida    
  Direkt
  Maske
 
Domaći teren
 
Blato
  Bosanski Čaplin
  Kalkulacije
  Legende
 
  Ino-nafaka
  Portreti
  Bh. proza
  Mega gluposti
      
     Narod

 
Maheri
 
Dijaspora
 
Humoreska
 
Božji ljudi
 
Mostarke
 
Zemlja Bosna
 
Liskaluci
 
Links/Gadgets  


  Intervju
  Zanimljivosti
  Iza kulisa
  Anti-naci priručnik 


  CNN RSS
 
  REUTER RSS
  Kult.InfoRSS
  BH.RSS
  BBCSERBIAN.com

Richard Rorty:
Moj osjećaj za sveto, ukoliko ga uopće imam, tijesno je vezan s nadom, da će jednog dana, za milenij ili dva, moji daleki potomci nastanjivati jednu globalnu civilizaciju u kojoj je ljubav uglavnom jedini zakon. U takvom društvu komunikacija bi bila slobodna od svake dominacije, klase ili kaste bile bi nepoznate, a hijerarhija stvar privremene pragmatične potrebe, dok bi moć bila u potpunosti na raspolaganju slobodnom dogovoru pismene i izobrazovane izborne baze.

Susan Sontag
Prvi posao pisca nije imati mišljenje već kazati istinu... i odbiti saučesništvo u lažima i dezinformacijama. Literatura je dom nijansi i suprotstavljanja koji se bore protiv glasova pojednostavljivanja. Posao pisca je umanjiti uvjerljivost mentalnih higijeničara. Posao pisca je da nas navede da vidimo svijet kakav jeste, pun mnoštva različitih prava, uloga i iskustava. 
Posao pisca je da oslika različite stvarnosti: ružne stvarnosti, stvarnosti podjele. Suština mudrosti koja krasi književnost (pluralitet književnih dostignuća) je dana da nam pomogne da shvatimo, štogod se dešava, da se uz to dešava uvijek i nešto drugo.
Mene progoni to “nešto drugo”.

 


 

 
Pitam sam tebe / Erazmo (9) Dalje <  1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9  | 10 |>


 ERAZMO - Mala škola mišljenja - NOVINSKI SERVIS


Rodna šetnja gradom

ŽENA JE UKRAS OKO PICE
piše: Alisa

spol: biološki identitet odreden primarnim i sekundarnim spolnim karakteristikama.
rod: društveno definirana uloga muškaraca i žena tek manjim dijelom zasnovana na biološkim karakteristikama, a mnogo više na društvenim ocekivanjima i historijski stvorenim predrasudama.


Redakcijski sastanak u Mami. Pero i ja stižemo prvi i dok cavrljamo promatramo plakate s najavama skorašnjih dogadanja. Na dva od desetak izloženih pojavljuju se ženski likovi. Jedan je najava d'n'b dogadanja sa stripovski isfuranom curom. Dizajn je loš i neiventivan. Jedino što privlaci pažnju su oversized stršece cice ove loše replike Betty Boop. Medutim, Pero me upozorava na drugi plakat. Izdavac je Ured za ravnopravnost spolova grada Kostajnice, a povod je 25. studeni - Medunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Na plakatu je fotka mlade cure, s rincicom u uhu, otvorenih usta i prijeteci dignute stisnute šake, koja bi trebala sugerirati glasnu i aktivnu pobunu. Medutim, nešto ipak ne štima. Malo dublji pogled otkriva da cura nosi izazovnu minicu, a cijela fotka je snimljena iz donjeg, voajerskog rakursa kojem je pravi fokus i cilj duboka sjena njenog medunožja. Dignuta ruka i usta koja izvikuju otpor, tek su nebitni dekorativni detalji na ovoj slici muške seksualne fantazije koju zaziva mlado podatno meso i odnos u kojem svako batrganje lovine samo doprinosi intenzitetu predatorove žudnje.
Nakon sastanka imam rupu do sljedeceg dogovora i malo se muvam gradom dok ne odlucim otici na još jedno pice. Pogled mi privlaci neonska reklama kafica Underground. Silazim u suterenski, ne loš prostor, s par niskih stolica i zidova ukrašenih vecim i manjim kaširanim fotkama poznatih divljaka i buntovnika prošlog stoljeca: Brando, Al Pacino, Picasso, Iggy Pop... Ocigledan osobni rukopis dekoratera ili vlasnika kafica. Tražim fotke žena. Osim jedne jedine fotke Marlyn Monroe, u pozi zgažene seksipilnosti (koja istovremeno izaziva i zaštitnicke i S&M porive), ta galerija muških idola prošarana je samo &laquo;art&raquo; fotkama bezimenih, više ili manje golih modela, koje sjede na zahodu, grle se ili se motaju po pozadinama portreta ovih važnih muškaraca. Njihova tijela su tu tek da naglase mužjacku potentnost ikona mladalackog otpora prošlog stoljeca.
Kasnije te veceri, u tramvaju na putu doma, slušam razgovor dvojice studenata elektrotehnike. Pricaju o KSET-u i nezadovoljstvu zbog niskog plasmana kojeg je zaradio u Klikovom rangiranju zagrebackih klubova. Kriteriji za rangiranje bili su: komadi, cuga i muzika. Jedan od njih govori kako KSET ima najkvalitetniju glazbenu ponudu u gradu, ali je studentski klub i jebi ga, nudi samo pivo i bambus. Drugi veli da bi možda privukli bogatiju publiku da pocnu praviti skupe koktele... Komade ne komentiraju.
Ja šutim i buljim kroz prozor, dok mi sa jumbo plakata mašu, smiješe se i pozivaju usne, cice, kosa, trbusi, bedra lijepih žena, tijela izvijenih u nemoguce položaje. Žene još jednom lišene svake osobnosti. Manje vrijedne cak i od proizvoda koje reklamiraju. Tu su tek da sugeriraju užitak koji ce sigurno uslijediti ako kupite baš taj auto ili popijete baš ono pivo. Basic instincts u funkciji profita. Kapitalisticka kolonizacija tijela i uma s jasno podijeljenim rodnim ulogama. Mjesto subjekta rezervirano je iskljucivo za muškarca. Cak i reklame namijenjene ženama, poput onih za gacice i grudnjake, osim što mi nabijaju komplekse zbog proporcija koje nikad necu imati (a i nakupljenog celulita, izgriženih noktiju, duhanskog zadaha, tamnih podocnjaka ili viška dlaka na licu i nogama), jasno mi porucuju što se od mene ocekuje.
Što sam bliže svom domu, osjecaj otudenja od vlastitog tijela je sve veci, a samopouzdanje nepovratno curi. Izlazim iz tramvaja i vucem
svoje tijelo poput nepotrebne, strane, obezvrijedene i ponižene nakupine. Izrucujem tu težinu kaucu ispred televizora. Na drugom programu TV Slovenije prikazuju Fine mrtve djevojke.

http://damp.nsk.hr/arhiva/vol2/893/15447/www.uke.hr/04/22.html



Boris Dežulović  21.07.2008.

Laku noć, jebači!


Zavodljiva je teorija po kojoj je Feral izgubio svoj smisao smrću svog najboljeg neprijatelja, Franje Tuđmana, plativši cijenu tvrdoglavog odbijanja vlastite tranzicije i odbijajući se promijeniti u prostoru koji se nepovratno promijenio. Klasična je to hrvatska priča, u kojoj je „blagovremena tranzicija" obrazac ponašanja i preživljavanja. Na taj način, u „prostoru koji se nepovratno mijenjao", na vrijeme su se mijenjali i partijski sekretari, jugoslavenski generali, pučke vođe, državni činovnici, udbaški žbiri, komunističke kadije, estradne zvijezde, nogometni reprezentativci, opozicijski prirepci, režimski novinari i cijele redakcije. Čitava se ta domobranska menažerija mijenjala i uspješno preživljavala sve ovdašnje tranzicije, svaki put poslušno pristajući na nova pravila igre, odgovarajući - kako bi se to na hrvatskom jeziku reklo - „izazovima novog vremena".

Junaci te moderne Hrvatske odavno su i na vrijeme završili svoje tranzicije i spremni dočekali te „izazove": posljednji partijski sekretari i urednici Slobodne Dalmacije, koji su predvodili cenzuru i preodgoj antijugoslavenskog Ferala, danas su nacionalne žurnalističke veličine i moderni urednici modernih novina; sudac koji je osamdesetih sudio antimiloševićevskom Feralu danas je ugledni i dobro plaćeni odvjetnik haških optuženika; šupci koji su potpisivali naloge za praćenje i prisluškivanje Ferala danas su poslovni ljudi s ljubičastim kravatama ili dobro potkoženi budžetski paraziti; Vesna Girardi-Jurkić, ministrica koja je potpisala Tuđmanov nalog za Feralov porez na šund, odavno je izvan politike, bavi se arheologijom i piše knjige o antičkoj Istri; Ivić Pašalić, Tuđmanov plaćeni ubojica Slobodne Dalmacije, ugledni je građevinski poduzetnik koji po Istri gradi vile za nove bogataše; ratni zločinac Tomislav Merčep danas kao penzioner uživa u raskošnoj kući na moru koju mu je bezbrojnim sudskim odštetama za duševne boli sagradio upravo Feral; Borislav Škegro, čovjek koji je PDV-om dokrajčio nezavisne medije, uspješan je biznismen i menadžer, član uprave nekakvog investicijskog fonda pretencioznog latinskog naziva.

Svi su komunistički i postkomunistički patuljci dočekali modernu, europsku Hrvatsku u golemim podsljemenskim vilama i BMW-ovim terencima, s korporacijskim karticama i pozivnicama u zlatotisku, eno ih danas u prvim redovima takve Hrvatske, u dvorani Vatroslav Lisinski, kako se orgazmički grče na glupave poslovice kojekakvih menadžerskih hohštaplera i konjokradica, financijskih Paola Coelha, istim religioznim zanosom s kojim su prije desetak godina, u istoj dvorani, o svakoj jebenoj godišnjici nečega, ejakulirali na Tuđmanove kićene dvanaesterce u aoristu iz devetnaestog vijeka.

Toj bijednoj, kukavičkoj Hrvatskoj, koju netko vazda drži za jaja i kojoj je lijepo sve dok je ne tuku, Feral zaista ne treba, jednako kako joj nije trebao ni osamdesetih, ni devedesetih, i kako je većom smetnjom zapravo bio ovcama u tranziciji nego njihovim gospodarima, šarajući im po lijepoj crno-bijeloj slici na kojoj je sve imalo svoj viši razlog, postavljajući pitanja i remeteći tihu bonacu masne, prljave močvare.

Feral se nikad nije prilagodio „izazovima novog vremena", u kojemu novine i suvremeni virtualni mediji prostore slobode krče njušeći Severinine gaćice, snimajući mobitelom dječje tuče i tinejdžerske seksualne avanture, puneći prostor između Paris Hilton i Vlatke Pokos reklamama za pivo i oglasima za telekomunikacijske kompanije, kao šarenim reportažama iz arkadijske Hrvatske.

Ako sutra na trafikama ne bude Ferala, ako ga ne bude ni idućeg tjedna, niti ikad više, Hrvatska neće biti ista - tako bi mogao glasiti patetični Feralov epitaf. Svi znamo da je to kolosalna glupost: Hrvatska će biti potpuno ista, samo neće biti nikoga da joj to kaže.

BLATO: Tako sam pisao točno prije godinu dana, 2007, kad se Feral - u znak protesta zbog blokade računa od strane države, koja dug za PDV Feralu nije oprostila, kao što ga je oprostila Hrvatskoj televiziji - nije pojavio na trafikama. Svi koji priču znamo iznutra, znali smo da je kraj blizu i da Feral jednostavno ne može opstati. Agonija je trajala još godinu dana.

Feral se ugasio tiho: bučno se danas gase samo televizijske sapunice, tinejdžerski bandovi, sportske karijere, modne marke, maloumni reality programi, šareni brandovi i političke koalicije. Močvara je progutala Feral, a u blatu se ne prave valovi.

Bacimo za potrebe ovog teksta mali pogled na tu Hrvatsku, u kojoj je Feral Tribune skončao tvrdoglavo odbijajući vlastitu tranziciju. Prelistajmo na trafikama sve one šarene novine koje su odgovorile izazovu novog vremena ili barem ono što ostane nakon što u kontejner kraj kioska pobacamo plitke self-help biblije, priručnike za brzo mršavljenje, zdrave kuvarice, herc-romane, reciklirane CD-ove ocvalih zvijezda i DVD-ove s filmovima Chucka Norrisa koje ste dobili uz novine za samo 19,99 nekih novaca, i ono što ostane kad iz tako kupljenih novina pobacamo nagradne kupone, besplatne srećke, listiće za klađenje, promotivne letke, uzorke parfema, naljepnice, kemijske olovke i programe kojekakvih prvenstava u koječemu.

KONTEJNER: Prelistajmo novine koje su preživjele tranziciju, ili barem ono što od njih ostane nakon što iz njih povadimo i u kontejner bacimo i sve one kataloge trgovačkih lanaca, turističkih agencija i sportskih kladionica, sve one reklamne brošure telekomunikacijskih divova s najnovijim fancy mobilnim telefonima i postpaid-prepaid-kurac-palac ponudom, i sve one sponzorirane priloge auto-dilera, investicijskih fondova, osiguravajućih društava i velikih banaka, i sve one priloge za feng shui, reiki, rebirth, yogu, yantru, tianshi i plastičnu kirurgiju, i sve one revije za modernu ženu i suvremenog muškarca, i sve one tinejdžerske i dječje revije, i sve one televizijske, sportske, astrološke, enigmatske i modne priloge, i sve one dodatke za informatičke freakove i ljubitelje kompjuterskih igrica, gadgeta, Playstationa, My Spacea, Virba, Flickra, Facebooka, i sve one umetnute trendovske in-and-out vodiče, reality show slikovnice, red-carpet-albume, lifestyle specijale i shopping magazine, prelistajmo dakle one četiri novinske stranice što su nam ostale u rukama.
Pogledajmo dakle kako stvari stoje u jednom tjednu bez Ferala. Što biste danas čitali u Feralu kad biste ga našli na trafici, a što čitate umjesto toga, između dvije reklame za pivo?

ČISTKE: Čitali biste, na primjer, kako je Nicolas Sarkozy preuzeo francusko predsjedanje Europskom Unijom, izjavivši kako se Hrvatska teško može nadati prijemu u EU. Ali što nas briga: sve su novine s oduševljenjem prenijele vijest da će Sarkozy i njegova prelijepa Carla Bruni ovog ljeta doći u Zadar na koncert Lennyja Kravitza.

U Feralu biste, na primjer, pročitali Forbesov izvještaj po kojemu je Hrvatska na ljestvici zemalja najpoželjnijih za poslovanje i ulaganje od 120 država zauzela tek 42. mjesto, odnosno 74. po pitanju zaštite vlasništva i tek 93. u zaštiti investitora. Ali što nas briga: sve su novine s oduševljenjem prenijele vijest da će u Dubrovniku ove godine ljetovati Paul Allen, Roman Abramovič i ostale zvijezde Forbesove liste najbogatijih.

U Feralu biste, na primjer, pročitali veliki tekst o aktualnim čistkama na Hrvatskoj televiziji, gdje se zatiru i posljednji pokušaji razmišljanja svojom glavom. Ali što nas briga: sve su novine s oduševljenjem prenijele vijest da je HTV nekoj privatnoj producentskoj kući opet usuo nekoliko godzilijardi novaca za sedamsto hiljada epizoda najnovije umobolne domaće sapunice.

U Feralu biste, na primjer, pročitali veliku temu sa pet tekstova o teroru velikih korporacija, koje njihovi autori zbog marketinškog reketa tih velikih oglašivača nisu mogli objaviti u matičnim redakcijama. Ali što nas briga: sve su novine s oduševljenjem prenijele vijest kako je T-com postao sponzor Hrvatskog nogometnog saveza, objavivši fotografiju nekog debelog menadžera u majici hrvatske reprezentacije.

FAŠIZACIJA: U Feralu biste, na primjer, pročitali veliku temu o fašizaciji Hrvatske, čiji navijači na evropskom prvenstvu nose Pavelićeve zastave, a predsjednik nogometnog saveza slavi pobjedu protiv Engleske kao osvetu za Bleiburg, i u kojemu ustaškog trubadura biskupi citiraju na misama, predsjednik vlade i pola ministara otvoreno simpatiziraju, lider lijeve opozicije mu organizira koncert, a šef policije suspendira policajca koji ga je prijavio za poticanje nacionalne i vjerske mržnje. Ali što nas briga: sve su novine s oduševljenjem prenijele vijest da je Marko Perković Thompson sagradio u rodnim Čavoglavama crkvu Hrvatskih mučenika i održao humanitarni koncert za neku bolnicu.

U Feralu biste, na primjer, vidjeli te famozne fotografije na temelju kojih je UEFA kaznila Hrvatski nogometni savez zbog fašističkog divljanja hrvatskih navijača. Ali koga briga: sve su novine s oduševljenjem objavile ekskluzivne fotografije nove djevojke Slavena Bilića, i ekskluzivne fotografije reprezentativca Ognjena Vukojevića na jahti s bivšom missicom Andrejom Ćupor, i ekskluzivne fotografije celulita Jelene Veljače, i fotografije pijane svadbe Jelene Karleuše, i fotografije končića koji vire iz gaćica Nine Morić, i fotografije nestašne Severinine bradavice na festivalu u Budvi, i ekskluzivne ultrazvučne snimke djeteta Ivane Banfić.

MOČVARA: U Feralu biste, konačno, pročitali esej Mirka Kovača. Ili Bore Ćosića. Ili Slavoja Žižeka. Ali koga briga: sve su hrvatske novine s oduševljenjem prenijele izvatke iz upravo objavljenih memoara Nives Celzijus, u kojima detaljno opisuje kako ju je silovao centarfor Dinama, kako je na Svetom Stefanu vodila ljubav sa Stankom Subotićem Canetom i kako joj je Pippo Inzaghi gurao u usta svoj veliki, ljigavi jezik.

U toj plitkoj močvari, u kojoj se svakom insektu valja nositi s izazovima novog doba kako god zna i umije, Feralu nema mjesta. Feral nije znao odgovoriti tim izazovima, nije htio odgovoriti izazovu tranzicije. To je ono kad vam s glavom u tuđem dupetu konačno dođe iz dupeta u glavu. Močvara je progutala Feral, a u močvari samo govna plivaju.

Laka vam noć, izazivači novog vremena. Laka vam noć, heroji novih medija, drkadžije iz tabloida, voajeri Severininih pornića i istraživači Karleušinih uložaka.

Laku noć, jebači.
http://www.6yka.com/do/da,613


Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima - prenosimo Danas - fragment
 

Memoari Karle del Ponte
Piše: Vilijem Montgomeri

... Nema sumnje da su svi politički lideri u regionu videli Tirbunal u toku službovanja Karle del Ponete kao glavnog tužioca, kao eksplozivno i nedobrodošlo pitanje kada je reč o pripadnicima njihove etničke grupe. Ali, tačno je i to da je većina lidera bila demokratski nastrojena i da su želeli da njihove zemlje postanu "normalne" evropske države. Pema tome, bilo je prostora da se manevriše i načina da se obezbedi njihova saradnja. Njen pristup da vidi sve vlade i njihove lidere jednostavno kao neprijatelje kojima se treba "suprotstaviti" postao je samoostvarujuće proročanstvo s neposrednim i nepovoljnim uticajme na rezultate koje su ona i Tribunal mogli da ostvare.

Ono što potpuno nedostaje u memoarima jeste bilo kakva potvrda ili razumevanje da su se krhke, demokratski orijentisane vlade kojima se bavila, i same snažno borile proitv nacionalističkih političkih snaga u sopstvenim zemljama i stanovništvom čiji je veliki deo i dalje video svakog optuženog iz svoje etničke grupe kao heroja.

Ironija je da su njene arogantne posete regionu stalno podgrevale nacionalističke snage u tim zemljama i otežavale, a ne olakšavale, njihovim vladama da sarađuju s Tribunalom. Kao američki ambasador u Hrvatskoj od1998. do 2000. i u Srbiji otad pa do 2004, jedan od mojih najviših prioriteta - kao što me je instruirala moja vlada - bio je prebacivanje optuženih u Hag i prateće dokumentacije o ratnim zločinima. Nisam bio jedini u tom pogledu. Svi američki ambasadori u regionu, kao i ambasadori zemalja EU imali su istu direktivu. Moja kritika Karle del Ponte zasniva se kako na nedostaku njenog priznanja o tome kako su teško radili mnogi ljudi i mnoge vlade da se postignu rezultati tako i na činjenici da nam je ona ozbiljno otežala napore u tom pravcu. Realnost je da nijedan optuženi nije stigao u Hag zbog akcija Karle del Ponte. Neke su direktno uhapsile američke, britanske i francuske snage. Ostalim hapšenjima i dogovorenim predajama rukovodile su nacionalne vlade uvek pod intenzivnim pritiskom SAD, EU i često uz našu neposrednu saradnju i umešanost. Taj proces počeo je davno pre njenog dolaska u Tribunal i nastaviće se i nakon njenog odlaska.

Najbolji primer njenog prilaza jeste sledeća rečenica iz poglavlja "Sukobljavanje s Beogradom 2003. i 2004": "Nisam imala nikakvu nameru da olakšam pritisak na Srbiju da sarađuje s Tribunalom nakon Đinđićevog ubistva, jer bi to bilo poput nagrađivanja nepopravljivog deteta zbog lošeg ponašanja". Ona odbacuje svaku povezanost između atentata i saradnje s Tribunala i naziva to "smešnim". Realnost pokazuje, međutim, da je katalizator za pobunu Crvenih beretki u novembru 2001, koji je imao tako ozbiljne posledice za demokratsku vladu Zorana Đinđića, bilo hapšenje dvojice protiv kojih je Tribunal podigao optužnice. A činjenica je da je i sam atentator naveo kao svoj razlog da je "on (Đinđić) želeo da nas sve pošalje u Hag".

Naglasak u memoarima na njenim ekstenzivnim "konfrontacijama" otkriva, pak, odgovarajući nedostatak naglaska na ono što je bio njen stvarni posao: da nadgleda da Tužilaštvo MKTJ efikasno funkcioniše. Zanemarivanje te oblasti bilo je najočiglednije u trapavom sudskom procesu Miloševiću, za šta je optuživala sudije, svoje podređene i samog Miloševića. Svesna propusta što nije obezbedila Međunarodnom sudu pravde vitalne dokumente koji ukazuju na umešanost srpske vlade u bosanski sukob i potkrepljuju tužbu Bosne protiv Srbije za genocid, (zbog čega je slučaj možda i propao) ona opširno objašnjava da to nije bila njena greška. Ali, ostaje činjenica da je bila opsednuta da dobije dokumenta kako bi poduprla svoj slučaj protiv Miloševića i da je pristala na sporazum koji uskraćuje ta dokumenta Međunarodnom sudu pravde...

Poglavlje koje obrađuje iskustvo na Kosovu jeste najinteresantnije. Ona otkriva prepreke koje su Tribunalu postavljali UNMIK i ostali međunarodni igrači, kao i žestoka zastrašivanja svedoka protiv optuženih Albanaca. Sve se to poklapa s mojim percepcijama. Ona, takođe, baca više svetla na svoju nameru da podigne optužnicu za ratne zločine protiv NATO i teškoće s kojima se suočila u pokušaju da to i uradi.

Sve u svemu, najbolja stvar kad je reč o knjizi jeste što se može steći dobar osećaj o mentalnom stavu i prilazu Karle del Ponte svom poslu sa svim ograničenjima koja iz toga proizilaze. Ono što nedostaje i knjizi kao celini i u dugačkoj listi preporuka koje je uključila u "Epilog" jeste stvarno osećanje brige ili interesa kako su rad Tribunala i njegovi procesi uticali na region kojem je trebalo pomoći osnivanjem Tribunala. Iako su uspeh Tribunala u gonjenu ratnih zločinaca i određujuće činjenice o njenim akcijama veoma važne, isto toliko je uznemiravajuće što toliko mnogo ljudu u regionu i dalje vidi svoje etničke grupe kao nevine žrtve, a Trubunal doživljava kao politički pristras

http://www.nspm.org.yu/debate_2007/2008_monti7.htm


Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima - fragment
 

Srbima hiljadu godina za ratne zločine

Poslednji oslobođen optužbi za ratne zločine protiv Srba nije bivši kosovski premijer Ramuš Haradinaj. Sud Bosne i Hercegovine oslobodio je u petak Šefika Alića optužbi za ratni zločin protiv srpskih zarobljenika u operaciji „Oluja“ 1995. godine. Sudsko veće je ovu odluku obrazložilo nedostatkom dokaza.

Statistika o suđenjima koja su se vodila ili i dalje vode u Hagu i pred sudovima za ratne zločine u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj pokazuje da su do sada donete presude za 699 Srba i ukupno 38 Bošnjaka, Hrvata i Albanaca. Osam Bošnjaka, 26 Hrvata i trojica Albanaca kažnjeni su sa ukupno 298 godina zatvora. S druge strane, Srbi su osuđeni na 1.000 godina zatvora. U taj broj, međutim, nisu uračunate presude Srbima optuženim pred hrvatskim sudovima, jer do tog podatka nije moguće doći. Dopisnik „Politike“ iz Zagreba Radoje Arsenić javlja da se pouzdano može reći da je ubedljiva većina Srba kažnjavana sa pet do dvadeset pet godina zatvora, a kako je bilo 611 takvih presuda, nije nerazumno zaključiti da ukupna kazna za Srbe iznosi najmanje 3.000 godina zatvora.

Treba skrenuti pažnju da podatke ne treba prihvatiti kao konačne, jer zbog ogromnog broja presuda nije bilo moguće razlučiti koje su od njih pravosnažne, a koje nisu. Osim toga, sudovi i organizacije kojima smo se obratili ne raspolažu statistikom u kojoj su podaci razvrstani po nacionalnosti optuženih i osuđenih ili, ako raspolažu, ona nije dostupna za javnost. Tako se na osnovu podataka iz Haga i Bosne može pouzdano reći da je do sada podignuta optužnica protiv 158 Srba, 29 Bošnjaka, 43 Hrvata i osam Albanaca, ali kakva je nacionalna struktura preostalih 1.550 optuženih u Hrvatskoj i Srbiji nije moguće saznati, osim da „najveći broj“ čine Srbi.

Prema evidenciji Haškog tribunala, ovaj sud je od osnivanja 1993. godine optuženima za ratne zločine izrekao kazne od ukupno 947 godina zatvora, računajući i predmete koji su u toku suđenja prebačeni lokalnim sudovima. Prema ovoj statistici, 45 Srba osuđeno je na ukupno 718 godina zatvora, dvanaestorici Hrvata izrečeno je ukupno 167,5 godina zatvora, petorici Bošnjaka 42,5, a dvojici kosovskih Albanaca ukupno 19 godina zatvora.

Od kada je osnovan Međunarodni tribunal za procesuiranje ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, haško tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv 161 osobe, pri čemu je pred sudije izašlo 93 Srba, 31 Hrvat, 14 muslimana, osam Albanaca i tri Makedonca.

– Procentualno, u odnosu na broj stanovnika, odnosno pripadnika tih nacionalnosti, može se reći da nema neravnomernosti, osim kada je reč o Albancima – kaže za „Politiku” Bruno Vekarić, portparol Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije.

Tužilaštvo za ratne zločine je, od svog osnivanja 2005. godine, procesuiralo ukupno 150 lica, od kojih je 112 Srba, 37 Albanaca i jedan Hrvat. Ukupno je optuženo njih 59, od kojih je većina srpske nacionalnosti, ali među njima ima onih koji su se izjasnili kao Jugosloveni, kao i Hrvata koji su učestvovali u zločinima protiv Hrvata (Ovčara), dok su samo dvojica optuženih Albanci (Anton Lekaj i Sinan Morina).

– Sve su to živi predmeti. Pravnosnažno su okončani samo slučajevi „Lekaj”, koji je osuđen na 13 godina zatvora, i „Ovčara 3”, gde je optuženi Bulić osuđen na dve godine. Gotovo hiljadu lica je u našoj sferi interesovanja u pretkrivičnom postupku, odnosno u fazi potraga i istražnih radnji. Od toga, tragamo za 165 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova, sa imenima i prezimenima, i tražimo identitet još 357 N. N. lica koja su učestvovala u zločinima. Tužilaštvo je raspisalo 787 zahteva za prikupljanje potrebnih obaveštenja od MUP-a i oformljeno je 37 predmeta koji su u fazi pretkrivičnog postupka. Inicirali smo i više postupaka pred hrvatskim pravosuđem – objašnjava Vekarić.

Nirnberške presude

U toku glavnog nirnberškog suđenja, pred ovim međunarodnim vojnim tribunalom bilo je optuženo šest organizacija i 24 člana političke, vojne i ekonomske elite nacističke Nemačke, pri čemu je 12 osoba osuđeno na smrt, četvorica su osuđena na ukupno 65 godina zatvora, a trojica na doživotni zatvor. Trojica su oslobođeni optužbi, jedan je izvršio samoubistvo pre početka suđenja, dok jednom optuženom nije suđeno jer je procenjeno da je zdravstveno nesposoban za suđenje. Nirnberški proces podrazumeva i suđenja nižim zvaničnicima –  ukupno 12 takvih suđenja, pred američkim vojnim tribunalima, gde je ukupno optuženo 185 osoba, od kojih su 142 proglašena krivim. Na smrtnu kaznu osuđena su 24 lica, a 11 tih kazni je naknadno preinačeno u doživotni zatvor na koji je osuđeno još 20. Na zatvorske kazne, od 10 godina do doživotne, osuđeno je 98 optuženih, ali je 1951. godine niz dužih kazni skraćen, pri čemu je 10 smrtnih kazni pretvoreno u zatvorske kazne, dok je određen broj osoba amnestiran.

[objavljeno: 14.04.2008]

http://www.nspm.org.yu/debate_2007/2008_hiljadu1m.htm


Istina i pomirenje na ex-Yu prostorima - fragment

Dušan Babić

HOMO POLITICUS NA BOSANKO-BALKANSKI NAČIN

... U današnjoj BiH je sve do paroksizma ispolitizovano – od tradicionalne politike, ekonomije, društva, religije, nauke, kulture, umjetnosti, obrazovanja, do sporta i estrade. Na sceni je homo politicus u cjelini složenih odnosa i dejstava, sa neizrecivo štetnim posljedicama po budućnost zemlje.

Jedan od paradoksa je izražena kriza identiteta, jer još uvijek nema saglasnosti oko temeljnih vrijednosti društva. Nema jasnog odgovora na jednostavno pitanje – šta je BiH danas po državno-pravnoj definiciji ? Republika, federacija, konfederacija, konsocijacijska zajednica, ili nešto između? Nema jo š uvijek saglasnosti oko karaktera proteklog rata. Za jedne je to poznata mantra o agresiji, za druge otadžbinski, odnosno domovinski rat. U svijetu se ustalila sintagma “građanski rat”, sa elementima vjerskog i rata za teritorije, što je najbliže istini...

O povampirenoj politizaciji, a u kontekstu liberalizacije i razbokorenog nevladinog sektora, najprije kao ilustraciju nudim ženska udruženja, sa predznakom žrtava proteklog rata. Ovdje je riječ isključivo o bošnjačkim žrtvama.

Ni u snu ne sporim njihovu nesreću i tragičnu sudbinu, ali već postaje nepodnošljivo njihovo bavljenje klasičnom politikom, ali na jedan devijantan način, koji zapravo predstavlja paradigmu politikanstva, odnosno političke manipulacije i instrumentalizacije. Te pretežno neuke žene, mnoge od njih i doslovno nepismene, uglavnom sa sela, umjesto da se okrenu autentičnoj misiji za što su i osnovane, one se bave visokom politikom – od ustavnih promjena, reforme policije, mita i korupcije, do kritikovanja Dodika i Visokog predstavnika u BiH. Indikativno je što su njihova otvorena pisma ili saopštenja, pismeno sročena, pa se razumljivo postavlja pitanje – ko ih brifuje? Ili , ko piše njihova sočinjenija. Evo mogućeg odgovora. Nedavno je Miroslav Lajčak, iznerviran opstrukcijama lidera SDA Sulejmana Tihića ponuđenom modelu reforme policije, ovome doslovno skresao u brk: “Vi ste za vehabijsku Bosnu!”. Već narednog dana u štampi je osvanulo pismo Majki enklave Srebrenice i Žepe, upućeno Visokom predstavniku, sa izvučenim naslovom : “Vi ste najtamnija mrlja u našoj zemlji”, što predstavlja centralno mjesto u njihovom otvorenom pismu.

Bošnjačka, a i šira javnost je razumljivo osjetljiva na stradanja Srebrenice. Otuda i posebnu težinu ima glas udruženja sa tim predznakom. To su znali i spin doktori iz SDA, mada je otvoreno pismo sročeno napadno odbranaški, plošno, gotovo agitpropovski, što će reči, diletantski. Ukratko, poručeno.

Politizacija, naravno, nije isključivo privilegija ženskih udruženja, ali je uočljivo kako se one gotovo po svakom političkom pitanju oglašavaju. Ali ne samo političkom. I kulturnom takođe. Najnoviji primjer politikanstva je višegradska ćuprija. Bio je najavljen dolazak generalnog direktora UNESCO-a, Koičiro Macure, da lično uruči certifikat o stavljanju Mosta Mehmed Paše Sokolovića na listu svjetske graditeljske baštine. Uoči njegovog dolaska oglasile su se Žene žrtve rata, insistirajući da se najprije ugradi ploča u znak sjećanja na pobijene na ćupriji tokom minulog rata, a tek onda tabla UNESCO-a.

Bakira Hasečić, predsjednica udruženja, inače mirodija u svakom događanju ženskog naroda, izrekla je kako je višegradska ćuprija “najkrvaviji most u povijesti”. Čak je zamjerila turskoj vladi što je finansirala projekat obnove ćuprije, nazvavši to sramnim činom! Koliko je ovaj glas nebulozan, ne treba trošiti riječi, ali je ipak nužno kazati, kako je vrijednost višegradske ćuprije univerzalna, koja ni na koji način nije podsticala zločine.

Oni su se desili spletom određenih nesrećnih okolnosti...

Zapišavanje teritorija je bio-fiziološka osobina pasa, koja je poprimila svoj tragikomičan izraz u post-dejtonskoj BiH. Od Save do Jadrana, od Une do Drine, niču inat crkve i džamije kao markiranje teritorija. U zapadnoj Hercegovini na svakoj ćuki je križ, a na brdu Hum iznad Mostara ogroman, da podsjeća, opominje i iritira nekršćane. U gradu, na hrvatskoj, desnoj obali Neretve, sagrađen je crkveni toranj viši od sto metara! Pravi građevinski bastard. Šaka u oko mostarskoj jezgri, radi čega se i odlaže upis Mostara na listu svjetske graditeljske baštine...

“Najveća dijaboličnost zla skriva se u vjerskim ili uopće u najsvetijim simbolima. Oni pervertiraju iz simboličnoga univerzalnoga zajedništva u dijabolično nasilje. Zlo operira dobrom, patnjom, nevoljama, suženim istinama, strahovima, odsutnošću kritičke i samokritičke refleksije”, napisao je teolog Ivan Šarčeviću svojoj redovnoj kolumni “Opijum za narod”, Oslobođenje, 24. marta.

Još od vremena raspada bivše nam zajedničke otadžbine, muzika je izdašno zloupotrebljavana, posebno tzv. turbo-folk. Preko noći su sačinjeni indeksi zabranjenih tonova i partitura, gotovo isključivo prekodrinskih autora i izvodjača. Njihova zabrana nikada nije formalno opozvana, ali je na snazi još uvijek, makar i u redukovanoj formi. Gostovanje estradnih zvijezda iz Srbije redovno izaziva buru protesta u Federaciji BiH, a posebno u Sarajevu. Tako je i sa najavljenim koncertom Seke Aleksić u sarajevskoj Skenderiji.

Poznati glumac, Emir Hadžihafizbegović, a odskora resorni ministar u Vladi Kantona Sarajevo (kultura), načelno je protiv zabrana, ali nije ravnodušan što “srbijanske drolje zavode bošnjačke mladiće, pa se oni odaju alkoholu …”!? To je izjavio javno na TV ne trepnuvši!

Šta se prenebregava ? Prenebregava se činjenica kako je riječ o muzici s istog orijentalnog vrela. Bosna i Srbija nisu u zajedničkoj državi tek od 1918. godine, već unazad nekoliko vijekova, ako se apstrahuju četiri decenije Austrougarske vladavine, što predstavlja zanemarljiv istorijski period, u odnosu na prethodne vijekove zajedničkog osmanskog državno-pravnog okvira, što je ostavilo dubokog traga. Jedan jezik, srodno ili blisko etničko porijeklo, u dlaku identičan mentalni sklop, jedinstven socio-kulturni prostor, nužno proizvode iste ili slične duhovne sklonosti i afinitete, ponašanja, reakcije - u bolu i tuzi, u veselju i raspojasanosti, na svadbi i sahrani, u ljubavi i mržnji. To smo mi. To sputavati, ili još gore zabranjivati, predstavlja neoprostiv grijeh.

http://www.nspm.org.yu/debate_2007/2008_babicd1.htm


Pitam sam tebe / Erazmo (9) Dalje <  1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9  | 10 | >
 

                                            

RJEČNICI
Više jezika
Englesko-bosanski
E-rjecnik
Srpsko-engleski
Hrvatsko-engleski
Urbani recnik
Onlinerecnik
 > Drugi rječnici


  ALATI
 
Pretraživači Weba
 
Besplatan software
 
Dnevne vijesti
 
Google prevod
 
Pronađi knjigu
  Arhiva vijesti
  Sportski rezultati


PODSJETNIK
Gramatike/pravopisi
Jezični alati

Stilistika
  - Jezik
  - Stil
  - Stilem
  - Retorika
  - Razgovor
  - Književni stil

  - Žurnalistički stil
  - Publicistički stil
  - Sekundarni stilovi
  - Polemika

Internet


SOFTWARE
Download.ba
Download.cg.yu
FullDownload
Downloadhr


SERVICE
- Novinarska etika
- Udruženja novinara
- Medijske institucije
- Evropski mediji
- Inter. mediji
- Reg. mreže
- Međunarodne org.
- Mediji u BiH
- Novinska udruženja
- Hrvatski tisak
- Mediji u Srbiji ANEM
- Mediji u Srbiji i CG - NUNS
- Mediji u Vojvodini
- Medijski portali
- Info portali
- Škole novinarstva
- Medijski zakoni

-
Radno vrijeme


GOVOR MRŽNJE
Nataša Simeunović:
Jedinstvena definicija
govora mržnje nije utvrđena, ali je najpribližnije onome što lingvističarka Sandra Coliver naziva izrazom koji je uvredljiv, uznemirujući, ponižavajući i koji može izazvati nasilje, mržnju i diskriminaciju. Možda još preciznije, Ranko Bugarski određuje govor mržnje kao sveobuhvatan naziv za verbalnu ekspresiju mržnje, šovinizma, ksenofobije, rasizma i drugih negativnih osećanja. On još smatra da je govor mržnje moćno sredstvo javnog izražavanja sa ciljem da identificira, demonizira, po mogućnosti razori, neke etničke, nacionalne, rasne, konfesionalne, socijalne i političke grupe što u ratnim uslovima može biti kao najava fizičke likvidacije.




 


 


 

 

 
SADRŽAJ - Tartuf Club  Erazmo Lo
žiona Provale Ublehe Isplivalo Mudre glave Božje sluge RSS- Feeds


 Mediji -
Anti-Tiranida | Rafal | Maske | Domaći teren | Blato | Bosanski Čaplin | Kalkulacije | Legende | Ino-nafaka | Portreti | Bh. proza | Mega gluposti
 Narod - Maheri | Dijaspora | Humoreska | Božji ljudi | Mostarke | Zemlja Bosna | Liskaluci | Links/Gadgets  

Copyright © Herceg Press  (hercegpress@yahoo.com)