Erazmo

Istoga dana, 21 srpnja 2008, kada je uhapšen dvojnik Radovana Karadžića, 3D, u Hrvatskoj je u 87 godini života umro Dinko Šakić. Dinko Šakić bio je zapovjednik ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac, gdje je efikasno egzekutirao Židove, Srbe, Rome, i komunistički orijentirane Hrvate. Nakon rata sretno je pobjegao u Argentinu, a argentinske vlasti izručile su ga Hrvatskoj tek 1999, gdje je osuđen na dvadeset godina zatvora. Mnogi Hrvati osudu starca Dinka Šakića doživjeli su kao nepravdu, jer je ta ista Nezavisna Država Hrvatska (u kojoj je Dinko Šakić ubijao Židove, Rome, Srbe i nepodobne Hrvate) po mišljenju lokalnoga popa “temelj je današnje domovine Hrvatske”, što je pak teza koju je godinama utemeljivao prvi hrvatski predsjednik (nakon Ante Pavelića) i otac hrvatske nacije – Franjo Tuđman. “To je razlog da se svaki pošteni Hrvat ponosi imenom Dinka Šakića”, izjavio je za novine pop Vjekoslav Lasić, dodavši da je “ponosan što je na odru vidio Šakića u ustaškoj uniformi”. Na ispraćaju starca Dinka Šakića na zagrebačkom groblju Mirogoj okupilo se 24 srpnja 2008 godine nekih tristotinjak ljudi...

Dokumentarni film Pawela Pawlikowskoga Serbian epics – najprecizniji, najjasniji i dosada najpotpuniji portret Karadžića – napravljen je davne 1992. U filmu Karadžić jasno podiže optužnicu protiv samoga sebe. U međuvremenu je Karadžićev kriminalni dosje postao notorno javan, a nove pojedinosti koje su preplavile medije nakon njegova hapšenja samo su potvrdile to što smo svi znali: da je Karadžić patološki tip, varalica, policijski doušnik, pokeraš, lažac, prevarant, “šibicar”, lopov, ravnodušni ubojica, egomanijak, kukavica, lukavac, tip koji hladnokrvno sjedi na gomili leševa ljudi koje je sam pobio i pritom mu u glavi zuji samo jedna misao – kako da sam preživi. Postoji ogromna ljudska mašinerija koja je Karadžića održala na životu, ista ona mašinerija koja je godinama držala Miloševića na životu: sluge, istomišljenici, obožavatelji, pomagači, sitni i krupni kriminalci, policija, državni aparat, političari, ubojice, ratnici, pacijenti, žene, prijatelji, popovi, crkva, vjernici, krimosi, dileri, bolesnici i obični ljudi koji u životu nikome nisu nanijeli zlo. U ovome času mnogi Srbi pale svijeće i mole za svog haškog optuženika, mladi bijesni ljudi sa četničkim šajkačama na glavi predvođeni djecom -- dječakom sa četničkom šajkačom na glavi, i djevojčicom -- marširaju Beogradom i izvikuju parole podrške Karadžiću, prijete srpskoj vladi, haškom tribunalu, svijetu. Mnogi Srbi -- koji inače ne znaju što da rade kada se dogodi iznenadni “udar” u njihovu domaćinstvu, kada se, na primjer, pokvari slavina u kupaonici, ili kada im žena završi u bolnici – najednom pokazuju vrsne organizacijske sposobnosti i političku agilnost: uhapšen je Karadžić -- izvršen je težak “udar” na njihovo “srpstvo”. Na vijest o hapšenju Karadžića 2001 godine, na primjer, promptno su organizirani “odbrambeni” skupovi u rodnom selu Radovana Karadžića, i još nekim mjestima u Crnoj Gori. Okupile su se pristaše iz Crne Gore i Srbije, zaorile su se četničke pjesme, popovi su kadili zrak kandilima, Karadžić je proglašen “hajdukom”, “bratom”, “pjesnikom”, “ratnikom” i “junakom”, “svecem” i “simbolom srpstva”. Ljudi su padali u pjesničke zanose (Ne dajmo Karadžića! Probudi se srpska vatro! Radovan je iskra u kamenu. Ko je izdao iskru neka je proklet. I neka mu je sve prokleto po hiljadu puta!). Prisutnima su dijeljene maske s Karadžićevim likom. Maske su iz crnogorskih zabiti poručivale svijetu Svi smo mi Radovan Karadžić, drugim riječima ljudi iza masaka drsko su priznali svoje saučesništva u genocidu, onom stvarnom ili onom mentalnom.

Je li Karadžić zaista ekskluzivno srpski monstrum? Ne zaboravimo na detalj, Karadžić je granice među tako “nepomirljivo različitim” narodima kao što su Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci prelazio lako, ljetovao je u Hrvatskoj (i pritom, tvrde svjedoci, napravio samo jednu jezičnu grešku), a granicu Austrije prešao je s hrvatskim pasošem koji je glasio, priča se, na bezobrazno simbolično prezime -- Petar Glumac! Na kraju se, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog Karadžićeve dugovječnosti i sposobnosti da iskrsava kao feniks, postavlja pitanje koliko smo, zaista, svi mi – Radovan Karadžić!? (...)

Posao koji haški suci obavljaju velika je stvar, njihov je posao sudska pravda, ali ima nešto s čime se zasigurno neće složiti: samo suđenje ratnim zločincima neće donijeti stvarnu katarzu niti stvarne društvene promjene. Jer bez priznanja kolektivne odgovornosti i krivice nema uspješne denacifikacije. Svim bivšim Jugoslavenima, bez obzira na stvarni opseg njihove krivice u nedavnom ratu, uvijek je i za sve kriv -- onaj drugi: Hrvatima Srbi, Srbima Hrvati, Muslimani, kosovski Albanci…I jednima i drugima su za sve krivi – komunisti, Tito i partizani. A zatim “Amerikanci”, “Rusi”, “Židovi”, “Evropa”, “svijet”, loše zvijezde, sudbina. Svi, bez razlike, uporno shvaćaju događaje -- koje su sami inicirali i u kojima su sami sudjelovali -- kao prirodne katastrofe u kojima su, pritom, oni sami isključive žrtve. U tom smislu Karadžićeva shizofrena rastrganost između guslara, psihijatra, nesuđenog nogometaša, ekologa, policijskog doušnika, četnika, ubojice, političara, nesuđenog nobelovca, lopova, pjesnika, tutti-frutti gurua, pravoslavnog mistika, između Radovana Karadžića, Dragana Davida Babića i Petra Glumca -- tipična je. Ta podijeljenost je lokalna endemska bolest, rezultat opće društvene laži, dubok poremećaj, ludilo koje okolina i dalje uporno podržava tretirajući ga kao zdravlje.

Postoji nada da će s hapšenjem Karadžića, suprotno porukama mladih mutanata, rat ipak konačno završiti. Postoji djetinjasta nada da ćemo jednoga dana naletjeti u novinama na sljedeću vjesticu….Dana 21 srpnja 2018 godine - -na dan hapšenja zločinca Radovana Karadžića, osuđenog na pravednu smrtnu kaznu zbog genocida u Bosni – crnogorskim mestom Meljine, poznatom po tradicionalnom festivalu guslarenja, prolazila je “povorka kolektivnog srama” koja se sastojala od stotinu četrdeset i jednoga starca. Starci su imali lažne sijede brade i lažne sijede kose skupljene na tjemenu u perčin i dobrovoljno su se izlagali pljuvanju publike, koja se i ove godine okupila u velikom broju da bi sudjelovala u ritualu pokajanja. Ovim ritualom“starci” (svake godine radi se o novim dobrovoljcima, i svatko ima pravo sudjelovati u ritualu samo jednom, da bi mnogi zainteresirani volonteri mogli doći na red) izražavaju svijest o počinjenim zločinima, o tome da su zločini vršeni u njihovo ime, s njihovim punim znanjem ili čak s njihovim sudjelovanjem, i duboko se ispričavaju svim žrtvama. http://www.6yka.com/do/da,615

Maloljetnom M. D. kojeg su u utorak sedmog februara u ranim večernjim satima noževima iskasapili njegovi vršnjaci dok se vozio u tramvaju nije bilo spasa: ljekari Kliničkog centra u Sarajevu satima su se borili za njegov život i negdje pred zoru izgubili bitku - dječak je totalno razorenog, iskasapljenog probavnog trakta umro.Dok su se sarajevski ljekari, pokazat će se, nažalost bezuspješno, borili za njegov život, policija Kantona Sarajevo pohapsila je njegove ubice, maloljetnike također. Zločin je u toj mjeri surov i nesmiljen, toliko brutalan i svirepo hladnokrvan da mozak stane: jedan od ubica koji je nožem kasapio nesretnog dječaka M. D. je rođen 1991. godine! Isto večer, dakle posljednjeg utorka, u Švicarskoj je nekoliko hiljada tamošnjih ozlojeđenih građana na protestnom mitingu poručivalo: “Protjerajte Balkance”. Povod je bio zločin koji su počinila trojica bosanskohercegovačkih Hrvata, izbjeglica iz Posavine nastanjenih u Švicarskoj, koji su na smrt premlatili mladića koji im se zamjerio u, na prvi pogled i po svemu sudeći, bezazlenoj kafanskoj kavgi. Dvadesetak dana ranije trojica starijih maloljetnika (nijedan nije prevalio 18 godina) su usred Sarajeva najprije pretukli a potom benzinom zalili i zapalili staricu!!? Nesretna bakica je bila Srpkinja što je nekolicina državnih funkcionera iz Dodikovog tabora bezdušno i bezočno politički instrumentalizirala i medijski kapitalizirala, navodno brinući brigu o “srpskoj nejači” u Sarajevu koja permanentno, dakle planski, strada od zločinačke bošnjačke ruke. Počinitelji su u ovom užasnom zločinu bili romske nacionalnosti... Prije skoro dvije godine Sarajevo je zaprepastio nezapamćen, užasan zločin: sin je zaklao majku. Nakon masakra, mirno je, ruku krvavih do lakata, otišao u svoju omiljenu džamiju u naselju Otoka i prijateljima hladno pojasnio krvave tragove na rukama i odjeći: “Prije pola sata zaklao sam kurbana”. “Kurban” je bila njegova rođena mater a glavom je platila samo zato što nije prihvatala sinovu rigoroznu, bespogovornu, ultimativnu vehabijsku islamsku doktrinu. Prije tačno godinu dana u američkom gradu Salt Lake Cityju, mirni bosanski dječak Sulejman Talović, izbjeglica iz Istočne Bosne, ušetao je u najfrekventniji trgovinski centar, iz ruksaka izvadio automatsku pušku i pobio sve što mu se u tom trenutku nalazilo u vidokrugu - ukupno je glavom platilo 5-6 nedužnih građana... Ubrzo nakon tog pokolja mali Talović je pokošen snajperima elitnih američkih policijskih specijalaca. Niko živ, od roditelja, prijatelja, eksperata iz sfere socijalne patologije nije umio naći razumu prihvatljivo objašnjenje za Sulejmanov sumanuti (samo)ubilački pohod.Nešto malo ranije, federalni policajci su u okolini Sarajeva “lišili slobode” jedva punoljetnog, 21 godinu starog Mirsada Begtaševića. Dečko je, inače, kao izbjeglica iz Sandžaka godinama živio u Skandinaviji i uživao u gotovo besprijekorno riješenom socijalnom statusu. U Sarajevo je “skoknuo” da bi obavio krupan teroristički posao - dizanje u zrak nekog objekta vitalnog za interese zapadnih sila u Bosni i Hercegovini. Sud BiH osudio ga je na 15 godina zatvora. Nabacao sam ovdje nekoliko krvavih, očito nepovezanih primjera, a koje povezuje tek tanka “crvena” linija: svi govore i svjedoče o jednoj novoj, nepoznatoj, generaciji Bosanaca i Hercegovaca o kojoj nikad niko nije ozbiljno govorio, niti ju je makar “dijagonalno” analizirao.Nije moje da sociologiziram, niti da se bavim poslovima za koje drugi dobijaju plaće i stavljaju u džepove skupe seminarske dnevnice. Ali, posttranzicijska generacija ovdašnje mladeži, dječaci koji kolju po tramvajima, pale oronule starice, pucaju po svjetskim trgovačkim centrima, pripremaju samoubilačke napade po Sarajevu, svjedoči o nečemu dramatičnom i alarmantnom što se dešava u supstanci ovdašnjeg društva. O čemu se tačno radi, trebali bi dijagnosticirati oni koji, za razliku od mene, o toj pošasti imaju pojma!