Web Without Pictures  Pitam Sam Tebe digitalna fioka za novinare - RSS
 PočetakTartuf ClubErazmoLožionaProvaleUbleheIsplivaloMudre glaveBožje slugePretraga

   

 
                                        
 
Tekstologija Bosansko-Balkanske Demokratije  /  
Novinarska etika

                                             

                            
      Mediji
  Anti-Tiranida    
  Direkt
  Maske
 
Domaći teren
 
Blato
  Bosanski Čaplin
  Kalkulacije
  Legende
 
  Ino-nafaka
  Portreti
  Bh. proza
  Mega gluposti
      
     Narod

 
Maheri
 
Dijaspora
 
Humoreska
 
Božji ljudi
 
Mostarke
 
Zemlja Bosna
 
Liskaluci
 
Links/Gadgets  


  Intervju
  Zanimljivosti
  Iza kulisa
  Anti-naci priručnik 


  CNN RSS
 
  REUTER RSS
  Kult.InfoRSS
  BH.RSS
  BBCSERBIAN.com

Richard Rorty:
Moj osjećaj za sveto, ukoliko ga uopće imam, tijesno je vezan s nadom, da će jednog dana, za milenij ili dva, moji daleki potomci nastanjivati jednu globalnu civilizaciju u kojoj je ljubav uglavnom jedini zakon. U takvom društvu komunikacija bi bila slobodna od svake dominacije, klase ili kaste bile bi nepoznate, a hijerarhija stvar privremene pragmatične potrebe, dok bi moć bila u potpunosti na raspolaganju slobodnom dogovoru pismene i izobrazovane izborne baze.

Susan Sontag
Prvi posao pisca nije imati mišljenje već kazati istinu... i odbiti saučesništvo u lažima i dezinformacijama. Literatura je dom nijansi i suprotstavljanja koji se bore protiv glasova pojednostavljivanja. Posao pisca je umanjiti uvjerljivost mentalnih higijeničara. Posao pisca je da nas navede da vidimo svijet kakav jeste, pun mnoštva različitih prava, uloga i iskustava. 
Posao pisca je da oslika različite stvarnosti: ružne stvarnosti, stvarnosti podjele. Suština mudrosti koja krasi književnost (pluralitet književnih dostignuća) je dana da nam pomogne da shvatimo, štogod se dešava, da se uz to dešava uvijek i nešto drugo.
Mene progoni to “nešto drugo”.

 


 

 
Pitam sam tebe / Erazmo (7) Dalje <  1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | >


 ERAZMO - Mala škola mišljenja - NOVINSKI SERVIS



Dubravka Ugrešić (30.07.2008.)

Konobari fašizma
- fragment


... Od trenutka Karadžićeva hapšenja mnogi farsični detalji naplavili su svetske medije; Kadaržićevi neuspješni pokušaji da se ugura u nogomet i njegov posprdni nadimak Fantom; njegova megalomanski ambiciozna izjava: Jaser Arafat je najprije bio svjetski terorist, a dvadeset godina kasnije primio je Nobelovu nagradu (koja je mnoge podsjetila na Tuđmana i Tuđmanovu izjavu kako mu je netko kompetentan za pitanja Nobelove nagrade, jednom polaskao: Gospodine generale, da niste Hrvat, sigurno biste dobili Nobelovu nagradu); o Karadžićevu penjanju na zgradu Filozofskog fakulteta u vrijeme studentovanja i frenetičnom šezdesetosmaškom  govoru s krova; o njegovu policijskom doušništvu; o njegovim financijskim utajama i pronevjerama; o njegovoj dječjoj zbirci Ima čuda, nema čuda (Sad me vidiš, sad me ne vidiš!); o omiljenoj krčmi “Luda kuća”; o navodnoj ljubavnici koja također ima dva imena; o njegovom website dućanu gdje se mogu kupiti mali velbing (od: well- being) ili “krstolika kompozicija najmanjeg velbinga za ličnu zaštitu i nošenje na grudima”, te veliki velbing ili “prostorna krstolika kompozicija koja harmonizuje čitav prostor”; o ukrasu na njegovu sajtu, židovskoj trokrakoj(!) menori koja zapravo kamuflira tri prsta; o tihovanju i jeftinim aforizmima koje kao da je prepisao od Paula Coelha (Čovjek je najsavršeniji instrument!). Razmjene komentara cirkulirale su internetom, privatnim mejlovima, našao se tu i film The Hunting Party u kojemu Richard Gere lovi po bosanskim šumama zloglasnoga Bogdanovicha, kojega u filmu glumi hrvatski glumac Ljubomir Kerekeš…A onda je prijatelj autorice ovih redaka iskopao na You Tube video clip iz Barbarelle i scenu u kojoj Dr. Durand Durand (3D!) stavlja u pogon svoju Excessive machine i izvodi svoju Sonata for Executioner of Various Women. Kakve veze ima  Barbarella s Karadžićem? Glumac Milo O’Shea, koji glumi Dr. Duranda Duranda, neobično podsjeća na Ljubomira Kerekeša, odnosno na Dr. Bogdanovicha, iz filma The Hunting Party. Pri svemu tome gomila trivijalnog smeća koja je cirkulirala medijima dobro je poslužila samom Karadžiću koji se iz ubojice, da bi unaprijed udobrovoljio moguću razjarenu gomilu, prerušio u klauna. Fascinirani farsom prerušavanja mnogi su zaboravili da isti taj Karadžić-Bogdanovich-Dabić sjedi na gomili anonimnih ljudskih leševa, kao i da postoji velika, tiha, bezimena gomila svjedoka, kojoj je sav taj medijski cirkus oko Karadžića pao kao sol na ranu.

Još jedan starac…

Istoga dana, 21 srpnja 2008, kada je uhapšen dvojnik Radovana Karadžića, 3D, u Hrvatskoj je u 87 godini života umro Dinko Šakić. Dinko Šakić bio je zapovjednik ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac, gdje je efikasno egzekutirao Židove, Srbe, Rome, i komunistički orijentirane Hrvate. Nakon rata sretno je pobjegao u Argentinu, a argentinske vlasti izručile su ga Hrvatskoj tek 1999, gdje je osuđen na dvadeset godina zatvora. Mnogi Hrvati osudu starca Dinka Šakića doživjeli su kao nepravdu, jer je ta ista Nezavisna Država Hrvatska (u kojoj je Dinko Šakić ubijao Židove, Rome, Srbe i nepodobne Hrvate) po mišljenju lokalnoga popa “temelj je današnje domovine Hrvatske”, što je pak teza koju je godinama utemeljivao prvi  hrvatski predsjednik (nakon Ante Pavelića) i otac hrvatske nacije – Franjo Tuđman. “To je razlog da se svaki pošteni Hrvat ponosi imenom Dinka Šakića”, izjavio je za novine pop Vjekoslav Lasić, dodavši da je “ponosan što je na odru vidio Šakića u ustaškoj uniformi”. Na ispraćaju starca Dinka Šakića na zagrebačkom groblju Mirogoj okupilo se 24 srpnja 2008 godine nekih tristotinjak ljudi...

Dokumentarni film Pawela Pawlikowskoga Serbian epics – najprecizniji, najjasniji i dosada najpotpuniji portret Karadžića – napravljen je davne 1992. U filmu Karadžić jasno podiže optužnicu protiv samoga sebe. U međuvremenu je Karadžićev kriminalni dosje postao notorno javan, a nove pojedinosti koje su preplavile medije nakon njegova hapšenja samo su potvrdile to što smo svi znali: da je Karadžić patološki tip, varalica, policijski doušnik, pokeraš, lažac, prevarant, “šibicar”, lopov, ravnodušni ubojica, egomanijak, kukavica, lukavac, tip koji hladnokrvno sjedi na gomili leševa ljudi koje je sam pobio i pritom mu u glavi zuji samo jedna misao – kako da sam preživi. Postoji ogromna ljudska mašinerija koja je Karadžića održala na životu, ista ona mašinerija koja je godinama držala Miloševića na životu: sluge, istomišljenici, obožavatelji, pomagači, sitni i krupni kriminalci, policija, državni aparat, političari, ubojice, ratnici, pacijenti, žene, prijatelji, popovi, crkva, vjernici, krimosi, dileri, bolesnici i obični ljudi koji u životu nikome nisu nanijeli zlo. U ovome času mnogi Srbi pale svijeće i mole za svog haškog optuženika, mladi bijesni ljudi sa četničkim šajkačama na glavi predvođeni djecom -- dječakom sa četničkom šajkačom na glavi, i djevojčicom -- marširaju Beogradom i izvikuju parole podrške Karadžiću, prijete srpskoj vladi, haškom tribunalu, svijetu. Mnogi Srbi -- koji inače ne znaju što da rade kada se dogodi iznenadni “udar” u njihovu domaćinstvu, kada se, na primjer, pokvari slavina u kupaonici, ili kada im žena završi u bolnici – najednom pokazuju vrsne organizacijske sposobnosti i političku agilnost: uhapšen je Karadžić -- izvršen je težak “udar” na njihovo “srpstvo”. Na vijest o hapšenju Karadžića 2001 godine, na primjer, promptno su organizirani “odbrambeni” skupovi u rodnom selu Radovana Karadžića, i još nekim mjestima u Crnoj Gori. Okupile su se pristaše iz Crne Gore i Srbije, zaorile su se četničke pjesme, popovi su kadili zrak kandilima, Karadžić je proglašen “hajdukom”, “bratom”, “pjesnikom”, “ratnikom” i “junakom”,  “svecem” i “simbolom srpstva”. Ljudi su padali u pjesničke zanose (Ne dajmo Karadžića! Probudi se srpska vatro! Radovan je iskra u kamenu. Ko je izdao iskru neka je proklet. I neka mu je sve prokleto po hiljadu puta!). Prisutnima su dijeljene maske s Karadžićevim likom. Maske su iz crnogorskih zabiti poručivale svijetu Svi smo mi Radovan Karadžić, drugim riječima ljudi iza masaka drsko su priznali svoje saučesništva u genocidu, onom stvarnom ili onom mentalnom.

Je li Karadžić zaista ekskluzivno srpski monstrum? Ne zaboravimo na detalj, Karadžić je granice među tako “nepomirljivo različitim” narodima kao što su Hrvati, Srbi, Bosanci, Crnogorci prelazio lako, ljetovao je u Hrvatskoj (i pritom, tvrde svjedoci, napravio samo jednu jezičnu grešku), a granicu Austrije prešao je s hrvatskim pasošem koji je glasio, priča se,  na bezobrazno simbolično prezime -- Petar Glumac! Na kraju se, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog Karadžićeve dugovječnosti i sposobnosti da iskrsava kao feniks, postavlja pitanje koliko smo, zaista, svi mi – Radovan Karadžić!? (...)

Povorka kolektivnog srama

Posao koji haški suci obavljaju velika je stvar, njihov je posao sudska pravda, ali ima nešto s čime se zasigurno neće složiti: samo suđenje ratnim zločincima neće donijeti stvarnu katarzu niti stvarne društvene promjene. Jer bez priznanja kolektivne odgovornosti i krivice nema uspješne denacifikacije. Svim bivšim Jugoslavenima, bez obzira na stvarni opseg njihove krivice u nedavnom ratu, uvijek je i za sve kriv -- onaj drugi: Hrvatima Srbi, Srbima Hrvati, Muslimani, kosovski Albanci…I jednima i drugima su za sve krivi – komunisti, Tito i partizani. A zatim “Amerikanci”, “Rusi”, “Židovi”, “Evropa”, “svijet”, loše zvijezde, sudbina. Svi, bez razlike, uporno shvaćaju događaje -- koje su sami inicirali i u kojima su sami sudjelovali -- kao prirodne katastrofe u kojima su, pritom, oni sami isključive žrtve. U tom smislu Karadžićeva shizofrena rastrganost između guslara, psihijatra, nesuđenog nogometaša, ekologa, policijskog doušnika, četnika, ubojice, političara, nesuđenog nobelovca, lopova, pjesnika, tutti-frutti gurua, pravoslavnog mistika, između Radovana Karadžića, Dragana Davida Babića i Petra Glumca -- tipična je. Ta podijeljenost je lokalna endemska bolest, rezultat opće društvene laži, dubok poremećaj, ludilo koje okolina i dalje uporno podržava tretirajući ga kao zdravlje.

Postoji nada da će s hapšenjem Karadžića, suprotno porukama mladih mutanata, rat ipak konačno završiti. Postoji djetinjasta nada da ćemo jednoga dana naletjeti u novinama na sljedeću vjesticu….Dana 21 srpnja  2018 godine - -na dan hapšenja zločinca Radovana Karadžića, osuđenog na pravednu smrtnu kaznu zbog genocida u Bosni – crnogorskim mestom Meljine, poznatom po tradicionalnom festivalu guslarenja, prolazila je “povorka kolektivnog srama” koja se sastojala od stotinu četrdeset i jednoga starca. Starci su imali lažne sijede brade i lažne sijede kose skupljene na tjemenu u perčin i dobrovoljno su se izlagali pljuvanju publike, koja se i ove godine okupila u velikom broju da bi sudjelovala u ritualu pokajanja. Ovim ritualom“starci” (svake godine radi se o novim dobrovoljcima, i svatko ima pravo sudjelovati u ritualu samo jednom, da bi mnogi zainteresirani volonteri mogli doći na red) izražavaju svijest o počinjenim zločinima, o tome da su zločini vršeni u njihovo ime, s njihovim punim znanjem ili čak s njihovim sudjelovanjem, i duboko se ispričavaju svim žrtvama.  http://www.6yka.com/do/da,615


Senad Avdić : Nova, nepoznata, krvava generacija Bosanaca i Hercegovaca

 
 
• Maloljetnom M. D. kojeg su u utorak sedmog februara u ranim večernjim satima noževima iskasapili njegovi vršnjaci dok se vozio u tramvaju nije bilo spasa: ljekari Kliničkog centra u Sarajevu satima su se borili za njegov život i negdje pred zoru izgubili bitku
 
Maloljetnom M. D. kojeg su u utorak sedmog februara u ranim večernjim satima noževima iskasapili njegovi vršnjaci dok se vozio u tramvaju nije bilo spasa: ljekari Kliničkog centra u Sarajevu satima su se borili za njegov život i negdje pred zoru  izgubili bitku - dječak je totalno razorenog, iskasapljenog probavnog trakta umro.Dok su se sarajevski ljekari, pokazat će se, nažalost bezuspješno, borili za njegov život, policija Kantona Sarajevo pohapsila je njegove ubice, maloljetnike također. Zločin je u toj mjeri surov i nesmiljen, toliko brutalan i svirepo hladnokrvan da mozak stane: jedan od ubica koji je nožem kasapio nesretnog dječaka M. D. je rođen 1991. godine! Isto večer, dakle posljednjeg utorka, u Švicarskoj je nekoliko hiljada tamošnjih ozlojeđenih građana na protestnom mitingu poručivalo: “Protjerajte Balkance”. Povod je bio zločin koji su počinila trojica bosanskohercegovačkih Hrvata, izbjeglica iz Posavine nastanjenih u Švicarskoj, koji su na smrt premlatili mladića koji im se zamjerio u, na prvi pogled i po svemu sudeći, bezazlenoj kafanskoj kavgi. Dvadesetak dana ranije trojica starijih maloljetnika (nijedan nije prevalio 18 godina) su usred Sarajeva najprije pretukli a potom benzinom zalili i zapalili staricu!!? Nesretna bakica je bila Srpkinja što je nekolicina državnih funkcionera iz Dodikovog tabora bezdušno i bezočno politički instrumentalizirala i medijski kapitalizirala, navodno brinući brigu o “srpskoj nejači” u Sarajevu koja permanentno, dakle planski, strada od zločinačke bošnjačke ruke. Počinitelji su u ovom užasnom zločinu bili romske nacionalnosti... Prije skoro dvije godine Sarajevo je zaprepastio nezapamćen, užasan zločin: sin je zaklao majku. Nakon masakra, mirno je, ruku krvavih do lakata, otišao u svoju omiljenu džamiju u naselju Otoka i prijateljima hladno pojasnio krvave tragove na rukama i odjeći: “Prije pola sata zaklao sam kurbana”. “Kurban” je bila njegova rođena mater a glavom je platila samo zato što nije prihvatala sinovu rigoroznu, bespogovornu, ultimativnu vehabijsku islamsku doktrinu. Prije tačno godinu dana u američkom gradu Salt Lake Cityju, mirni bosanski dječak Sulejman Talović, izbjeglica iz Istočne Bosne, ušetao je u najfrekventniji trgovinski centar, iz ruksaka izvadio automatsku pušku i pobio sve što mu se u tom trenutku nalazilo u vidokrugu - ukupno je glavom platilo 5-6 nedužnih građana... Ubrzo nakon tog pokolja mali Talović je pokošen snajperima elitnih američkih policijskih specijalaca. Niko živ, od roditelja, prijatelja, eksperata iz sfere socijalne patologije nije umio naći razumu prihvatljivo objašnjenje za Sulejmanov sumanuti (samo)ubilački pohod.Nešto malo ranije, federalni policajci su u okolini Sarajeva “lišili slobode” jedva punoljetnog, 21 godinu starog Mirsada Begtaševića. Dečko je, inače, kao izbjeglica iz Sandžaka godinama živio u Skandinaviji i uživao u gotovo besprijekorno riješenom socijalnom statusu. U Sarajevo je “skoknuo” da bi obavio krupan teroristički posao - dizanje u zrak nekog objekta vitalnog za interese zapadnih sila u Bosni i Hercegovini. Sud BiH osudio ga je na 15 godina zatvora. Nabacao sam ovdje nekoliko krvavih, očito nepovezanih primjera, a koje povezuje tek tanka “crvena” linija: svi govore i svjedoče o jednoj novoj, nepoznatoj, generaciji Bosanaca i Hercegovaca o kojoj nikad niko nije ozbiljno govorio, niti ju je makar “dijagonalno” analizirao.Nije moje da sociologiziram, niti da se bavim poslovima za koje drugi dobijaju plaće i stavljaju u džepove skupe seminarske dnevnice. Ali, posttranzicijska generacija ovdašnje mladeži, dječaci koji kolju po tramvajima, pale oronule starice, pucaju po svjetskim trgovačkim centrima, pripremaju samoubilačke napade po Sarajevu, svjedoči o nečemu dramatičnom i alarmantnom što se dešava u supstanci ovdašnjeg društva. O čemu se tačno radi, trebali bi dijagnosticirati oni koji, za razliku od mene, o toj pošasti imaju pojma!

Postavljeno: 10/02/2008 - 14:02 Kiker.info
  • 04, MegaZine za hakiranje stvarnosti

    Novi casopis na novoj sceni

    Gradani i gradanke Hrvatske polako uce da u vrijeme globalnog kapitalizma demokracija ne znaci samo višestranacje i izbore, slobodno poduzetništvo i slobodno bogacenje, nego i korporativno novinarstvo i sužavanje mentalnog prostora.

    Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nama (vodecim ljudima) ne smetaju. Neka svatko postane zaluden profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili necim slicnim. Bilo cime, samo da nije ozbiljno. A kad pogledate kioske na željeznickoj stanici grada Zagreba ne nadete ni jedan casopis koji bi prelistali, samo Dylan Doga, koji je vec i sam ofucan. Al barem tjera maštu.
    I dok posljednjih nekoliko godina i civilne udruge sve više žive po modelu Stranke umjerenog napretka u okvirima moguceg, iz medijskog prostora gotovo da su išcezle tiskovine koje pokušavaju progovoriti o iskustvu drugacijem od onog kodiranog mainstream medijima. A ljudi koji žive takva iskustva postoje i meni je bitno da isfuramo ljude koji nemaju veze s nikakvim tim institucionalnim oblicima, udruženjima, udrugama. Individualci, fotografi, performeri, oni koji nešto pišu ili samo hodaju po ulici i stvaraju svjetove.
    A postoji i Clubture, koji pokušava povezati barem neke od njih. Jebeš taj katolicki model žrtve: kafenišeš, kukaš, hejtaš-druge i sebe takvog. Scena postoji, živog medija nema. Klubtura je napravila žestok zamah a akcije nisu pracene medijski ili samo dijelom. OK. Poslikat cemo sami, napisat sami… Zanima me što se dogada par sati dalje ili u neposrednoj blizini, a puno je toga i nemam helikopter.
    Odabirem malu, alternativnu, low budget formu. Vjerujem u alternativne kanale kolanja informacija, vjerujem u paralelan život. Ovaj list zamišljam upravo tako - kao razmjenu frend-mejlova ljudi koje znaš ili ceš ih uskoro upoznat.
    http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&task=view&id=11743&Itemid=317


        

    Intervju Teo Celakoski

    NOVE KULTURNE PRAKSE

    POLITICKE ELITE KULTURU VIDE ILI KAO PROSTOR REPREZENTACIJE ILI KAO PROSTOR
    MIROVANJA I NETALASANJA.

    razgovarao: Kruno Jošt

    Kljucni problem kulture u Hrvatskoj danas?
    Cjelina kulturnog pogona u Hrvatskoj, kao i u vecini
    tranzicijskih zemalja, te javnosni aspekt te kulture
    uvjetovan je odnosom države i kulturnih institucija
    koje su u vlasništvu države. Takav tip definiranja
    javnog interesa, odnosno pozicioniranja kulturnog
    javnog interesa je nesuvremen, nestimulativan
    i nefunkcionalan. Cijeli institucionalni kulturni
    pogon pretvara se u nešto što jednostavno postoji
    po inerciji i gubi bilo kakvu ulogu relevantnog
    reprezentiranja i cuvanja kulturnih vrijednosti, što bi
    bio glavni zadatak ovakvih institucija s jedne strane,
    a s druge strane ne proizvodi plodno tlo za bilo
    kakvu društvno refleksivnu i kriticku poziciju, koju bi
    kultura po nekoj od svojih definicija trebala imati.


    Možeš li detaljnije opisati problem odnosa
    kulture i države?

    Problem je u tome što se NE postavlja pitanje ne
    samo financiranja, nego i pitanje kakva je kulturna
    politika u Hrvatskoj? Dokumenti koji postoje se ne
    provode zato što su doneseni samo nacelno ili stoga
    što ne postoji nikakva politicka volja da se provedu.
    Vecina proizvoda unutar toga sustava uvjetovana je
    državom, te imamo državnu kulturu, ili kulturu koja
    u potpunosti ovisi od toga kako se država odnosi
    prema njoj kao prema svojem vlasništvu.
    U tu pricu sada dolaze neovisne kulturne inicijative,
    organizacije i institucije koje u posljednjih cetiri
    do pet godina u Hrvatskoj zauzimaju posebnu
    poziciju prema cjelini tog kulturnog pogona. Iako
    su neovisne kulturne inicijative po broju, tipovima
    povezivanja i relevantnosti nekih od tih inicijativa
    u internacionalnom kontekstu vrlo znacajne,
    prisutnost tih inicijativa u medijima i njihovo znacenje
    u percepciji onih koji donose odluke što se tice
    financiranja i što se tice kulturnih politika je malo.
    Zapravo neovisna kulturna scena se još uvijek nije
    izborila za primjereno reprezentiranje u javnosti.
    Ali smatram da ce se pod pritiskom evropskih
    integracija stvari odvijati u korist onih koji ce htjeti
    internacionalno suradivati, onih koji ce htjeti kulturu
    vidjeti kao kriticki agens djelovanja u društvu, tako
    da neovisna kulturna scena ima dobre izglede.


    Cini nam se da je ovakav kulturni pogon
    nemoguce mijenjati, znaci potrebno je
    proizvoditi nekakve džepove ili paralelne
    mehanizme unutar tog javnog kulturnog
    pogona...

    Ovakav kulturni pogon je na neki nacin mrtav,
    jer vecina kulturnih djelatnika nema interes za
    promjenu. Osim sindikalnih ili cehovskih borbi, ne
    postoji interes da se kulturu vidi kao relevantnu
    poziciju kritickog djelovanja u društvu. S druge
    strane okolnosti u društvu ne stimuliraju relevantnost
    kulture u reprezentativnom smislu. Kulturni sektor
    je jako dobro socijalno pozicioniran, premrežen
    oportunizmima svih vrsta, i ako ga idete mijenjati
    iz bilo koje politicke ili policy pozicije necete
    imati prostor moguceg utjecaja. Izdvojenost i
    samostalnost kulturnog pogona nije uopce povezana
    s pitanjem tzv. kulturne autonomije vec više sa
    konglomeratom statickog institucionalnog postava i
    oportunizma kulturnih djelatnika koji parazitiraju na
    visokoj simbolickoj i deklarativnoj vrijenosti kulture
    u Hrvata . Tijekom devedesetih to ga je štitilo od
    još drasticnije devastacije po ideološkoj osnovi,
    ali iz perspektive potreba gradana i perspektive
    kulturne politike koja bi bila kvalitetna, artikulirana
    i stimulativna, ta samostalnost onemogucuje
    znacajnije promjene. Politicke elite kulturu vide
    ili kao prostor reprezentacije ili kao prostor
    mirovanja i netalasanja. Zato je teško vjerovati
    da ce se bilo koja politicka garnitura odluciti za
    agresivnije promjene u kulturi, buduci da za to
    nema ni društvenog ni politickog konsenzusa. U
    cijelom takzvanom istocnoevropskom tranzicijskom
    prostoru cini se prirodno da javni kulturni sektor ne
    funkcionira na programski nacin, nego dominira
    institucionalni pristup.


    Rješenje?
    Iako se ne može reci hajmo promijeniti cjelinu
    sustava, promjenu ipak treba pozicionirati u
    javnoj domeni. Potrebno je izboriti se za poziciju i
    razumijevane javnosnih aspekata kulture na nacin
    da ona nije definirana samo odnosom države i
    njezina institucionalnog vlasništva, nego da je
    definirana širim konceptom javnog interesa koji
    ukljucuje ne samo potrebe raznovrnih publika vec
    drugovrsne funkcije kulture od one dominantne
    reprezentacijske.


    Na koji nacin je to moguce?
    Nije rijetka praksa u evropskim zemljama da država
    upravo ne želi biti taj ultimativni akter koji odlucuje
    o svemu i svacemu, te se taj posao delegira javnim
    fondacijama. Naš zahtjev je da se po modelu
    kako je napravljena Zaklada za razvoj civilnog
    društva osnuje i fondacija koja bi stimulirala razvoje
    neovisnog kulturnog sektora od sredstava igara na
    srecu.


    Što bi se takvom javnom fondacijom dobilo?
    Dobio bi se model partnerstva civilnog sektora i
    javne uprave i omogucilo primjerenije pracenje
    kulturne produkcije na civilnoj sceni. Clubture želi
    iskoristiti model zaklade za specificno kulturno
    polje. Kljucno bi bilo da ta fondacija ne postane
    konkurencijski izvor financiranja lokalnoj i državnoj
    upravi u javnom financiranju potreba u kulturi.
    Takva bi fondacija osigurala komplementarne
    mehanizme onima koji inace postoje u državnom
    sistemu financiranja, koji se izuzetno brine oko
    institucionalne kapacitiranosti državnih kulturnih
    institucija. Cijeli sistem je posložen tako da se
    stvari ne mjere po programu nego se mjere po
    institucionalnoj potrebi, što znaci da imaš tolko i
    tolko zaposlenih i dobivaš tolko i tolko place. Velika
    vecina sredstava se daje na ono što se zove tekuca
    djelatnost, hladni pogon, place i takve stvari, a onda
    se pride aplicira za programe. Za razliku od toga,
    ako ste neovisni, dovedeni ste u situaciju da možete
    aplicirati samo za programe. Tako smo postavljeni
    u neravnopravni položaj, jer uopce ne možemo
    tražiti sredstva za institucionalnu izgradnju i mjeri
    nas se iskljucivo po programu što ne bi bio problem
    kad bi cjelina sustava imala takvu mjeru. Ovakva bi
    fondacija trebala osigurati dinamican mehanizam
    financiranja i izgradnje kapaciteta neovisnog
    kulturnog sektora. Sa dva modula onoga šta bi
    fondacija radila: edukacija za strateško planiranje te
    institucionalne potpore za realizaciju organizacijskih
    razvojnih planova, dobili bi komplementarni
    mehanizam dominantnom javnom financiranju
    kulturnih institucija koji bi bio adekvatan dinamicnim
    potrebama neovisne kulture.
    Ta bi fondacija takoder trebala stati iza novih
    oblika intenzivnih suradnji koje ukljucuju veliki broj
    inicijativa i organizacija, dakle onog što se ne može
    kvalitetno financirati kroz postojece mehanizme
    javnog financiranja. Kljucna strategija takve
    fondacije, osim kvalitetnog pracenja neovisnog
    kulturnog sektora, bilo bi i iznalaženje dodatnih
    izvora financiranja, npr. iz korportativnih ili europskih
    fondova, pa bi tako novac od lutrijskih sredstava bio
    samo pocetni ulog za jednu samoodrživu i razvojnu
    politiku za neovisni kulturni sektor. To bi uz novac
    od lutrije znacilo svake godine otprilike 6-7 milijuna
    kuna za NGO-e i civilne inicijative u kulturi.


    Nove medijske kulture?
    Vijece za nove medijske kulture pri ministarstvu
    kulture RH nije predvideno da bi se bavilo iskljucivo
    niti prvenstveno NGOim. Svako bi se vijece u
    svojim programima trebalo baviti kako NGOima
    tako i alternativama unutar djelokruga svog rada. U
    definiranju djelokruga rada Vijeca za nove medijske
    kulture stoga se išlo više na utvrdivanje širokog
    polja novih kulturnih praksi izbjegavajuci getoiziranje
    kulturnih alternativa unutar rada jendog vijeca.
    Ono što se hoce sa vijecem za nove medijske
    kulture je da se polje kulturnog djelovanja koje je
    interdisciplinarno, transdisciplinarno i intermedijalno,
    te socijalno prokativno u pogledu organizacijskih
    formi i metoda djelovanja, ima svoje mjesto u
    sustavu javnog financiranja.


    Takticko umrežavanje?
    Kroz Clubture smo pored programa u zadnje dvije
    godine inicirali novi tip umrežavanja. Prije nekoliko
    dana imali smo predkonferenciju za Berlinsku
    konferenciju o evropskoj kulturnoj politici na kojoj
    ce se u evropsku agendu pokušati ukljuciti kultura
    na intenzivniji i zahtjevniji nacin. Kultura trenutno
    nije u agendi evropskog povezivanja i integracije
    na visokoj razini nego se smatra da pripada u sferu
    reprezentacije nacionalnih identiteta ili lokalnih
    potreba. Predkonferencijom smo htjeli osigurati
    neki tip vidljivosti za lokalna nastojanja koja imamo
    preko Clubturea ili projekta Zagreb-kulturni centa
    Evrope 3000, te ih prezentirati u evropskom
    kulturnom okviru. Takticka umrežavanja ili intenzivne
    kolaborativne platforme razlikuju se od uobicajenih
    umrežavanja na nacin da se sastoje od projekata,
    znaci nisu clanske mreže, nego se kroz mrežu
    razmjenjuje program i realiziraju projekti, ne kao
    posljedica neke mreže nego kao sama osnova
    umrežavanja.


    Regionalna platforma?
    Regionalna platforma ukljucila bi u mrežu
    prvenstveno zemlje bivše Jugoslavije, jer mi se
    cini da dijelimo neke tipove zajednickog iskustva iz
    prošlosti te neke srodne teme i preokupacije koja se
    daju iskomunicirati. Suradnja vec i postoji, i samo
    ju treba oploditi. Želimo organizacijama koje imaju
    potrebu suradivati u regiji, osigurati mogucnost za
    to. Ovo što sada mi nudimo i tražimo je da neke
    nedostatke u Clubtureu anuliramo, a to je velika
    kolicina programa koja ne stabilizira organizacije
    sam po sebi. Cijela je stvar postavljena na realnim
    potrebama organizacija da suraduju sa svojim
    partnerima u regiji, što je razlika od onih programa
    koji se nude na nacelnim principa tipa: ''trebali bi jer
    su nas posvadili..'' ili zbog neceg drugog.
    Kolika je mogucnost manjih, mladih i
    organizacija iz manjih mjesta da sudjeluju u
    regionalnim programima?
    Manje organizacije mogu takoder naci manje ili
    slicne organizacije sa kojima bi željele stvarati
    partnerstva. Stvar ovisi od toga kako ce tko pronaci
    partnera za realizaciju programa. Takoder ce se
    dio sredstava odvajati za upoznavanje, znaci da
    ljudi mogu otputovati, napravit razmjenu, residency
    programe itd.


    Teo u prici?
    Motivira me uvjerenje da kultura može imati kriticku
    i aktivnu poziciju u društvu. Nemam motivaciju
    baviti se politikom iako ljudi s kulturne scene
    moj angažman cesto guraju u tu sferu. U Labinu
    sam sa Marcelom radio u KUC Lamparni koja
    je multimedijalni centar. Izdavali smo newsletter
    ''Labinary'' koji se bavio društvenim promjenama
    i tehnologijama i odtud je sve krenulo. Idem sa
    stavom prema društvu, stavom da postoji prostor
    da se utjece. Smatram da se može graditi male
    teritorije u kojima se postoji mogucnost da se sacuva
    kreativnost i sens za proizvodnju drukcijih socijalnih
    modela u nadi da ce se postupno moci utjecati i na
    širi društveni i javni okvir.
    U liberalno demokratskom sustavu gdje je se
    pretpostavlja postojanje treceg, civilnog sektora,
    država ima sve vecu tendenciju da se ne bavi
    socijalnim projektima nego se kaže: ''ajde da to
    ostane na teret i inicijativu civilnog društva'', što
    je ovdje kržljava i getoizirana stvar. Ono što je
    perverzna stvar je da NGO sektor pocinje zahtijevati
    da on postane start društvenog djelovanja pored
    samo bazicnih okupljanja oko specifi cnih interesa
    . I to je specifi kum ovog trenutka, tipa da NGOi
    imaju pretenziju na kreiranje javnih politika. To je
    jednostavno taj tranzicijski moment. NGOi u ovom
    trenutku, cak i ovi kulturni, imaju višu osviještenost
    kako bi trebalo unaprijediti neki segment javne sfere
    nego što to artikuliraju oni koji su za to zaduženi. U
    tom kontekstu vidim kao svoju motivaciju perspektivu
    djelovanja koja prebacuje težište sa internacionalne
    na translokalno, dakle naspram sebe imaš ne samo
    državu nego i jedan poredak koji je posljedica
    neoliberarnog divljanja bez ikakve globalne socijalne
    ili politicke kontrole. Vidim svoju ulogu u proaktivnom
    djelovanjem oko specifi cnih stvari, a u svrhu
    otimanja dojmu da je svako djelovanje akcidencija
    glomazno-globalnog dogadanja kapitala.

    http://damp.nsk.hr/arhiva/vol2/893/15447/www.uke.hr/04/3.htm


    SKVOT REPORT

    Ipak se krece

    RAST BROJA BESKUCNIKA ILI LJUDI
    KOJI ŽIVE U LOŠIM UVJETIMA
    PROPORCIONALAN JE RASTU
    BROJA NEISKORIŠTENIH I PRAZNIH
    PROSTORA. NAŽALOST U SVIJETU
    KAPITALIZMA U KOJEM ŽIVIMO
    "SVETO" PRAVO PRIVATNOG
    VLASNIŠTVA UVELIKE NADILAZI
    PRAVO COVJEKA ZA ODGOVARAJUCIM
    DOMOM.

    piše: Maja Gujinovic

    U zadnjih godinu dana u
    hrvatskim medijima sve je više
    pažnje usmjereno na skvotove
    i skvotere. Iako mediji stavljaju
    naglasak na samo "kriminalno"
    djelo zauzimanja tudeg
    posjeda, a ne ulaze u filozofiju
    skvoterskog pokreta, ipak
    pomažu u smanjivanju straha
    ljudi od nepoznatoga im pojma.
    I nedavni pokušaj zauzimanja
    stana u Masarykovoj ulici u centru
    Zagreba, iako neuspješan, odlican
    je nacin za stjecanje korisnog i
    prijeko potrebnog publiciteta.
    Takve i slicne akcije daju naznaku
    nekog šireg skvoterskog pokreta
    u Hrvatskoj koji ima svoj cilj i mogli
    bi slobodno reci " Ipak se krece!".
    Skvotiranje je prastara praksa
    koja se kroz razlicite forme
    pojavljuje u svim krajevima svijeta.
    Jednostavno receno, skvotirati
    znaci zauzeti napušteni posjed
    bez dozvole vlasnika. Vecina
    skvotova su prazne zgrade ili
    stanovi u vecim gradovima, ali u
    principu skvotirati se može sve od
    praznih skladišta, škola, tvornica,
    farmi pa cak i crkvi. Od 60-tih
    godina prošlog stoljeca skvotiranje
    se toliko raširilo da se ne može
    više govoriti o izoliranim akcijama
    nekolicine pojedinaca vec o
    socijalnom i politickom pokretu
    velike važnosti, tocnije o cijeloj
    jednoj sup-kulturi.
    Mogucnosti skvotiranja razlikuju
    se od države do države ovisno
    o razlicitim zakonima koji se ticu
    privatnog vlasništva. Najrašireniji
    i najjaci skvoterski pokret postoji
    u Engleskoj gdje je zakon
    najfleksibilniji. Naime, dok u
    vecini zemalja povreda posjeda
    spada pod kriminalni zakon, u
    Engleskoj je skvotiranje (u zakonu
    trespassing) dio gradanskog
    zakona; znaci nije zakonit, ali nije
    niti ilegalan. Na njega se gleda
    kao na obracun dviju strana oko
    posjeda u kojem vlasnik mora
    pokrenuti parnicu protiv skvotera
    na civilnom sudu, a skvoter/i ima/
    ju pravo braniti zauzeti posjed.
    U Nizozemskoj posjed mora biti
    prazan najmanje godinu dana da
    bi se mogao "legalno" skvotirati.
    U hrvatskom "Zakonu o vlasništvu
    i drugim stvarnim pravima"
    najslicniji pojam skvotiranju bi
    bio oduzimanje posjeda bez
    volje posjednika tj. vlasnika. Kad
    se tih par clanaka prevede na
    svima razumljiv jezik, ispada da
    vlasnik ima pravo u roku od 30
    dana štititi svoj posjed odnosno
    izbaciti skvotere, pozvati policiju
    da to ucini za njega ili se obratiti
    sudu koji ce to riješiti po hitnom
    postupku. Ako skvoteri uspiju
    ostati na zauzetom posjedu više
    od 30 dana, posjed postaje miran
    tj. vlasnik više nema pravo sam
    štititi svoj posjed vec samo preko
    suda. Ali i tada ce sud odlucitit u
    korist vlasnika tako da skvoterima
    u Hrvatskoj ostaju jako male
    šanse zadržati zauzeti prostor.
    Cini se da je jedini izbor traženje
    suglasosti vlasnika kao u slucaju
    jedinog zagrebackog skvota "Vile
    Kiseljak" u Horvacanskoj 32, koji
    postoji vec dvije godine. Ta stara
    kuca koja izgledom podsjeca na
    dvorac nedavno je promijenila
    strukturu stanara, ali i dalje
    uspješno odolijeva posjetama
    policije. Osim "Vile Kiseljak"
    u Zagrebu je postojalo u više
    navrata nekoliko skvotova koji nisu
    bili te srece. Vecina ih je iseljena
    (citaj izbacena) od strane policije
    ili uništena od strane skinsa.
    Puno je razloga zašto ljudi
    skvotiraju, ali u nekoj generalnoj
    podjeli postoje dvije osnovne
    grupacije. Prva bi bila ona
    grupacija ljudi koji skvotiraju iz
    ciste potrebe za krovom nad
    glavom i ciji je jedini izbor skvot ili
    ulica. Paradoksalno dok raste broj
    beskucnika ili ljudi koji žive u lošim
    uvjetima, raste i broj neiskorištenih
    i praznih prostora. Nažalost u
    svijetu kapitalizma u kojem živimo
    "sveto" pravo privatnog vlasništva
    uvelike nadilazi pravo covjeka za
    odgovarajucim domom.
    U drugu grupaciju skvotera
    spadaju oni koji vide takav nacin
    života kao najbliži nacinu na
    koji žele živjeti a koji je daleko
    od uniformiranosti života koje
    društvo zahtijeva. Osim prostora
    za život skvotiranje im omogucuje
    i prostor za eksperimentiranje
    s alternativnim nacinima
    života. Ovakav vid skvotiranja
    koji se bazira na društvenoj
    i politickoj angažiranosti je u
    današnje vrijeme najrašireniji.
    U "angažiranim" skvotovima
    saživljavaju razliciti projekti kao
    što su politicke organizacije,
    male tiskare, radikalni casopisi,
    centri za žene, razlicite radionice
    i terapijske grupe, koji rijetko
    kad imaju priliku dobiti prostor
    za rad putem službenih kanala.
    Skvotirane farme ili zemljišta se
    pretvaraju u obradive površine na
    kojima se uzgaja organsko voce i
    povrce.
    Tamo gdje se radi o više
    zauzetih zgrada u istoj
    cetvrti ili ulici nastaju
    skvot zajednice (komune)
    u kojima cesto zajedno
    žive etnicke manjine i
    druge marginalizirane
    skupine. Primjer toga
    je kopenhagenski skvot
    "Christiania" poznat i pod
    imenom "Slobodna država
    Christiania" koja je od
    osnutka 1971.godine stekla
    polu-legalni status kao
    neovisna zajednica.
    Skvot zajednice funkcioniraju
    po principu samokontrole
    koja je inace dopuštena samo
    bogatim vlasnicima. Zgrade
    se preureduju i održavaju bez
    uplitanja administracije što
    ljudima daje osjecaj kontrole
    nad svojom okolinom i samim
    time osjecaj zadovoljstva sa
    samim sobom.
    Nažalost, dosta skvotova
    brzo propada zbog loše
    organizacije i asocijalnog
    ponašanja skvotera. Drugi se
    pak drže cvrsto u zajednickim
    nastojanjima da zadrže
    zauzete prostore putem
    kolektivnih akcija i kampanja.
    Skvotiranje se pokazalo kao
    efektan nacin da se ukaže
    na špekulacije na tržištu
    nekretnina gdje se brojne
    napuštene i neiskorištene
    nekretnine ostavljaju prazne
    dok im ne poraste tržišna
    vrijednost, a kasnije ruše i
    prodaju da bi se na njihovom
    mjestu izgradili poslovni i
    trovacki centri (ups trgovacki).
    Ovom problematikom, vezano
    za grad Zagreb, se bavio
    projekt "Platforme 9.81" pod
    imenom "Nevidljivi Zagrebvodic
    za skvotere" tijekom
    2002. i 2003.godine. Prva
    faza projekta je ukljucivala
    mapiranje vecih napuštenih
    prostora koje bi se eventualno
    prenamjenili za društvene
    svrhe.
    Slicnu ideju imala je
    i grupica ljudi koji su se
    okupili na "Subverzijama"
    posvecenim temi skvotiranja u
    Zagrebu i održanim u svibnju
    2004. u "Vili Kiseljak". Za
    razliku od "Platforme 9.81"
    njihova akcija je imala za cilj
    mapirati manje stambene
    prostore, znaci prazne kuce i
    stanove koji bi se eventualno
    skvotirali ili koji bi služili kao
    materijal za sastavljanje
    informativne web-stranice o
    skvotiranju koja bi pomogla u
    demistifikaciji ovog pokreta.
    Na taj nacin bi se stvorila
    baza za organiziranije i
    uspješnije akcije skvotiranja
    kojima ce se skvot -kultura
    približiti prihvacanju od strane
    javnosti.

    http://damp.nsk.hr/arhiva/vol2/893/15447/www.uke.hr/04/7.htm


         
    Pitam sam tebe / Erazmo (7) Dalje <  1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9  | 10 | >
         
     
  •                                             

    RJEČNICI
    Više jezika
    Englesko-bosanski
    E-rjecnik
    Srpsko-engleski
    Hrvatsko-engleski
    Urbani recnik
    Onlinerecnik
     > Drugi rječnici


      ALATI
     
    Pretraživači Weba
     
    Besplatan software
     
    Dnevne vijesti
     
    Google prevod
     
    Pronađi knjigu
      Arhiva vijesti
      Sportski rezultati


    PODSJETNIK
    Gramatike/pravopisi
    Jezični alati

    Stilistika
      - Jezik
      - Stil
      - Stilem
      - Retorika
      - Razgovor
      - Književni stil

      - Žurnalistički stil
      - Publicistički stil
      - Sekundarni stilovi
      - Polemika

    Internet


    SOFTWARE
    Download.ba
    Download.cg.yu
    FullDownload
    Downloadhr


    SERVICE
    - Novinarska etika
    - Udruženja novinara
    - Medijske institucije
    - Evropski mediji
    - Inter. mediji
    - Reg. mreže
    - Međunarodne org.
    - Mediji u BiH
    - Novinska udruženja
    - Hrvatski tisak
    - Mediji u Srbiji ANEM
    - Mediji u Srbiji i CG - NUNS
    - Mediji u Vojvodini
    - Medijski portali
    - Info portali
    - Škole novinarstva
    - Medijski zakoni

    -
    Radno vrijeme


    GOVOR MRŽNJE
    Nataša Simeunović:
    Jedinstvena definicija
    govora mržnje nije utvrđena, ali je najpribližnije onome što lingvističarka Sandra Coliver naziva izrazom koji je uvredljiv, uznemirujući, ponižavajući i koji može izazvati nasilje, mržnju i diskriminaciju. Možda još preciznije, Ranko Bugarski određuje govor mržnje kao sveobuhvatan naziv za verbalnu ekspresiju mržnje, šovinizma, ksenofobije, rasizma i drugih negativnih osećanja. On još smatra da je govor mržnje moćno sredstvo javnog izražavanja sa ciljem da identificira, demonizira, po mogućnosti razori, neke etničke, nacionalne, rasne, konfesionalne, socijalne i političke grupe što u ratnim uslovima može biti kao najava fizičke likvidacije.




     


     


     

     

     
    SADRŽAJ - Tartuf Club  Erazmo Lo
    žiona Provale Ublehe Isplivalo Mudre glave Božje sluge RSS- Feeds


     Mediji -
    Anti-Tiranida | Rafal | Maske | Domaći teren | Blato | Bosanski Čaplin | Kalkulacije | Legende | Ino-nafaka | Portreti | Bh. proza | Mega gluposti
     Narod - Maheri | Dijaspora | Humoreska | Božji ljudi | Mostarke | Zemlja Bosna | Liskaluci | Links/Gadgets  

    Copyright © Herceg Press  (hercegpress@yahoo.com)