Mediji
  Anti-Tiranida    
  Direkt
  Maske
  Domaći teren
  Blato
  Bosanski Čaplin
  Kalkulacije
  Legende 
  Ino-nafaka
  Portreti
  Bh. proza
  Mega gluposti
      
     Narod
  Maheri
  Dijaspora
  Humoreska
  Božji ljudi
  Mostarke
  Zemlja Bosna
  Liskaluci
  Links/Gadgets  

  Intervju
  Zanimljivosti
  Iza kulisa
  Anti-naci priručnik 

CNN RSS    REUTER RSS   Kult.InfoRSS   BH.RSS

BBCSERBIAN.com  Detaljno  Pregled štampe  Učite engleski

 ERAZMO - Mala škola mišljenja - NOVINSKI SERVIS

Peder sam i nije me sram BH Dani - fragment
Belma Bećirbašić, Ivica Đikić

"Neki od gostiju vas mole da se prestanete ljubiti i grliti, smeta im... U suprotnom, nešto će poduzeti", obraća se gazdarica Buddha Bara Mirzi i njegovom prijatelju iz Splita. Šesta je noć SFF-a, grad je još pod dojmom počasnog gosta Festivala Todda Haynesa, koji je to jutro, pred punom salom Meeting Pointa, otvoreno govorio o svojoj homoseksualnosti; njegovi filmovi o nastranom i nevidljivim identitetima su najposjećeniji... Svi su pljeskali, svi su bili ganuti. I svi razumjeli. Ovo je ipak glavni grad. Mirza i Frane zbunjeno odmjeravaju gospođu i osvrću se oko sebe. Pleše se, skače, nazdravlja tekilama za šankom, u ćošku sobe djevojka i mladić se maze... Frane objašnjava gazdarici da su se tek ovlaš dodirnuli, ali... Mirza ga prekida, glavom pokazuje na vrata; plaćaju ceh i izlaze.

Tek što su prešli ulicu i našli se pred veleljepnim zdanjem u izgradnji na mjestu nekadašnje robne kuće Sarajka, nekolicina glasova ih doziva: - Hej, djevojčice, kuda to mislite da ste pošle? Mirza se okreće, ususret im dolazi nekolicina nabildanih tinejdžera. Jednu od faca je, sjeća se, primijetio u Buddha Baru. - Kome ćeš se ti ljubiti pred nosom, pederčino jedna?! Znaš li ti gdje ti živiš, pička li ti materina?!, govori jedan od momaka šireći ruke uvis. Mirza ih šutke odmjerava, zabrinuto baca pogled na Franeta. Njegov prijatelj drhti. - Trčiiiii, desno, desno!, viknu Mirza. Frane se okreće oko sebe... lijevo raskrsnica, desno park... Čini mu se da je Mirza svuda. Čuje kako ga doziva. Pokušava da trči prema njemu i... Udara glavom o beton. Ispred očiju sijevnu krv i... stopala. Ne uspijeva ih ni prebrojati... jak udarac u rebra zakucava ga za zemlju. A potom još jedan. I još jedan. I još jedan. - Mamicu ti pedersku jebem, kome ćeš se ti kurčit' ovdje, pičkice jedna!

Nekoliko koraka dalje, Mirza drhtavim prstima bira brojeve: "Policija, hitno, napali su nas, napali su stranca, hitno!" Momci se žustro razilaze, ostavljajući Franeta u lokvi krvi. Mirza mu pomaže da ustane. Policija dolazi nakon nekoliko minuta. Njih 11. Uslužni su, raspituju se, zapisuju podatke. Mirza im pokušava objasniti da umjesto ispitivanja, ganjaju momke - vjerovatno su još tu negdje. Policajci ga smiruju, kažu da se "u ova doba noći tuče događaju", da će biti podnesena prekršajna prijava. - Ali nije tuča, napali su nas..., objašnjava zadihano Mirza... - Ma, zaboravite, nije važno... samo nas vodite u Hitnu, sliježe ramenima, shvatajući da zvuči isto kao da im objašnjava da je neko prošao kroz crveno.

Tepih umrljan krvlju Scena koja se dogodila te noći, desetak metara od blještavog crvenog tepiha, ostat će tek zabilježena u arhivi sarajevskog MUP-a. Vjerovatno se za nju nikada neće zainteresirati silne organizacije za ljudska prava, uvijek tako ažurnog nevladinog sektora. Uostalom, ova scena nije ni prva ni posljednja na koju niko ne reagira, a ni Udruženje Q se više ne trudi da podnosi prijave. Ponukani, vjerovatno, dosadašnjim reakcijama zvaničnih institucija koje svoju ravnodušnost, ali i nepoštivanje lokalne legislative opravdavaju stavom - ko vam je kriv što se eksponirate, sami ste tražili! Da li će tako reagirati i ukoliko se zaista obistine prijetnje upućene posljednjih dana pripadnicima i pripadnicama LGBTIQ populacije na vijest o organiziraju prvog značajnijeg kulturnog događaja queer scene?! I da li će dio odgovornosti ponijeti i pojedina glasila poput Saffa, koji prenosi tumačenja radikalnih islamskih klerika alegorijski bacajući kletvu na sve koji će se pojaviti na Queer Festivalu: "U jednoj predaji koju prenosi Abdullah Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže se: 'Ono čega se najviše bojim za vas jeste homoseksualizam. Allah je prokleo onoga ko bude činio ono što je Lutov narod, Allah je prokleo onoga ko bude činio ono što je Lutov narod, i Allah je prokleo onoga ko bude činio ono što je Lutov narod.'"!? Ne zbog toga što su iznijeli svoje religijsko tumačenje o homoseksualnosti, već što su održavanje 1. Queer Festivala predstavili svojim čitateljima kao "opasno poigravanje vjerskim osjećanjima Bošnjaka". I tako isprovocirali cijelu bulumentu populacije koja, evo, već danima, poziva da se "navijači, vehabije, mahalci i taksisti konačno spreme i stanu ukraj pederluku", kako je ljutito zaključio jedan od forumaša Sarajevo-x-coma.

- Šokirala me količina mržnje, recimo, na IslamBosna, na kojem jedna "sestra" kaže kako nas treba politi benzinom i zapaliti, "pripremite benzina u flaše od deterdženta s mogućnošću špricanja"… Da se zalediš!, komentira jedna od djevojaka. U prostorijama Udruženja Q, u jednom sarajevskom naselju, situacija je napeta. Priča se o sramnom pamfletu Saffa, prijetnjama na portalima, strahu pojedinih članova i članica...

- Ma, to su samo pojedinci, ne treba se uznemiravati, samo provokacije, ne vjerujem da će biti problema, smiruje Svetlana Đurković. - Poslije festivala bi se svakako trebalo skloniti iz grada neko vrijeme…

Prihvati i ćuti - Ja jesam peder i nije me strah onoga što sam, kaže Mirza Beširović. On ima dvadeset i dvije godine i vjerovatno je prvi muškarac koji javno, u medijima, priznaje svoju orijentaciju. A da je iz BiH. - Ne bih rekao orijentacija jer nisam izabrao da budem homoseksualac u smislu homoseksualne orijentacije, ali biti peder u smislu seksualnog identiteta jesam, može ga svako nazivati kako hoće, ja ga nazivam tako, što znači da sam odlučio politički protestirati protiv ugnjetavanja zbog onoga što sam, objašnjava Mirza. Sreli smo se nekoliko dana nakon što je njegov prijatelj Frane otišao za Split sa zapaženim sjećanjem na sarajevski festivalski sjaj.

- Ljudi ne razlučuju razliku između orijentacije i identiteta: biti biseksualac ili homoseksualac se ne bira, ali identitet koji se izgradi je nešto što sami tvorimo, kao što se, naprimjer, ljudi rode u muslimanskoj porodici, ali svoj identitet vjernika sami grade. Djevojkama pomaže pri završnim pripremama za Queer Festival. Već je neko vrijeme želio da istupi u javnost i otvoreno deklarira svoj rodni identitet. Sve dok se u roku od jedne sedmice nisu dogodili istovremeno "tuča" i tenzije povodom najave festivala. - Prije nego što će se sve ovo desiti, stvarno sam se bio ohrabrio. Ne želim ni da me ovo pokoleba, ali… najviše se brinem za svoju porodicu. Bojim se da njima neko ne naudi…

http://www.b92.net/info/vesti/pregled_stampe.php?yyyy=2008&mm=08&dd=29&nav_id=316036

Dođe ljeto i Bosna se opet napuni. Dijaspora se vratila da uživa u ćevapima, familiji, nacionalizmu i minama. Vidio sam kamaru ljudi koje nisam vidio ko zna koliko, pričo s njima i većina ih mi je rekla jedno: "Joooooj, ne bi se ja mogo ovde vratit nikad". Navikli se na demokraciju, fine klubove, cure koje su slobodne i na seks bez puno upucavanja i ašikovanja. Pljuju po ljudima druge nacije i nacionalizam iz većine izbija ko sise Kravićke iz grudnjaka.

Nasuprot njima postoji i moj rođak Nazif, cijelo Brčko ga zna po imenu Torg. Da, da, Torg, baš kao i ono novo Tuzlansko pivo. Torg je cijeli rat bio u Bosni, 73.godište, voli Bosnu više nego ijedan političar te zemlje, voli Savu, svaki njezin zavoj, sevdah, rakiju, pecanje, mezetluke i svakog čovjeka iz komšiluka.

Torg se oženio i vjerujte mi niko mu ne paše kao Sabina, najbolja kuharica Salzburga i okolice. Voli on nju ko sve ovo maloprije što sam nabrojo skupa. Žive u centru Salzburga, druže se sa nekoliko ljudi, ali ti ljudi nemaju one dodirne točke s njima, koje ima sva raja iz mahale u Brčkom.

Zanimljivo je to da je on jedina osoba koju ja znam, da živi u dijaspori i kad vidi seljadiju iz tuzlanskih zaselaka u mercedesima po Salzburgu, Beču, Minkenu, kaže: " Vidi dijasporaša ovih, čitav život žive za ovo auto i ljude koji ih gledaju po Brčkom dok ga voze u avgustu".

Torg ne želi bit ko oni, oni ne slušaju rokenrol, misle da je trava droga i odlaze u Bosnu samo kad je avgust. Jebo to, on bi u avgustu na more, al ne može ove godine jer ima plan i trebaju mu pare.

"Nabijem ja sve ovo na kurac, ne može meni hiljadu ovih restorana i supermarketa zamijenit maslenjak kod¸Rahime. Ja sam ti Edo sretan samo kad sam dole i kad se ševim sa Sabinom, ha ha ha ha", ne mogu vam dočarat njegov osmijeh koji je sve češći kako se bliži vrijeme posjete Brčkom.

Torg je totalni No Sikiriki, ma kolko se ljudi iselilo iz grada i ma kako loša situacija bila on će se smijat više nego ijedan dijasporaš koji poslije dvije hevte jedva čeka da se vrati u sigurnost i kulturu zapada.

Ja često odem do Brčkog, prvi dan me ufati depresija jer se ništa ne mijenja, ljudi samo kukaju, te ovo te ono, niko ne radi, ljudi liječe živce pa pecaju po cijeli dan. Nazovem Torga, sve mu ispričam, a ovaj samo što ne zaplače i vrati mi vjeru u sve samo sa jednom rečenicom: " Pa to je Bosna bolan, ha ha ha ha ha". Ja se odvalim smijat, izađem ispred bratove radnje, otvorim pivo i zapalim cigaru i čekam ko će naić da se ispričam s njim. Pijem i kontam, kolko Torg fali ovom gradu i cijeloj državi ...

Pozdrav Torgu i mom drugu Mirzi ... vidimo se.
http://www.lupiga.com

.... DobriAvaz - taj nezaobilazni simptom zdravlja ovog društva - pored naslova je objavio sliku i etnički nepodobno ime djevojke koja je jedna od organizatorica Festivala, u slučaju ako bi neko da nasrne i izliječi je od njene očigledne abnormalnosti. Sudeći po uspaljenim diskusijama na ovdašnjim internetskim portalima, za nasrtaje ne fali heteroseksualnih dobrovoljaca koji bi da homoseksualnost liječe nogama u glavu, što je, kao što znamo, u ovim krajevima potpuno normalno.

Fašizam uvijek ima dobronamjerno lice normalnosti, uvijek tvrdi da se brine za običnog čovjeka, a i običnu ženu i da brani normalne, tradicionalne vrijednosti na kojima se zasniva gorespomenuto zdravo društvo. Te normalne, zdrave vrijednosti uvijek su navodno očigledne i naizgled proizlaze iz svakodnevne životne prakse. O njima se ne može i nikad ne smije pregovarati - svi znaju i ne treba im posebno objašnjavati šta jest, a šta nije normalno. Normalnost i fašizam su ovdje, takorekuć, narodni običaji, ali za njihovo održavanje je uvijek potrebna ovakva ili onakva vrsta prisile - ideološke, državne, komšijske, porodične - za šta često dobro dođu nogati heteroseksualni dobrovoljci, kojima je drapanje nasumičnih žrtava u tramvaju ili rekreativno silovanje neizrecivo normalnije od dvojice muškaraca koji se drže za ruke.

Problem za lokalne fašiste je to što ovo ovdje nije baš fašizam. Čak i šlampave, fušerske, labave demokratije, kao što je ova ovdje, moraju, barem deklarativno, priznati prava pojedinaca i manjina na slobodno okupljanje i izražavanje. Otud se još uvijek niko ne usuđuje da otvoreno zabrani Queer Festival, ali se svako malo jave neki velikodušnici koji vele da protiv homoseksualaca i lezbijki nemaju ama baš ništa, sve dok ih njihove normalne oči nikad ne vide...
 Na mladoj, krhkoj grbači 1. Queer Sarajevo Festivala tako se lome dva koncepta demokratije. S jedne strane je fašizoidna etnodemokratija, čija je osnovna i isključiva jedinica nacija i čije vođe i odani dobrovoljci na sebe uzimaju dužnost da definišu i odobre parametre normalnosti, iako su isti navodno očigledni. S druge strane je skoro utopijski koncept koji se zasniva na bezuslovnoj suverenosti svakog pojedinca, bez obzira na njegovu ili njenu rasu, etnicitet, spol i seksualnu orijentaciju, na garantovanim pravima i jednakosti građana koji nemaju apsolutno nikakve veze s proizvoljnim definicijama "normalnog" i "nenormalnog"...

Hrabri organizatori 1. Queer Sarajevo Festivala otvaraju prostor u kojem će, barem privremeno, za homoseksualce i lezbijke biti moguće slobodno i puno izražavanje vlastite temeljne pojedinačne ljudskosti koju samo fašistoidni um može svesti na seksualnu praksu. Taj prostor, kao i svaki prostor koji nije etnonacionalno definisan, već je neko vrijeme pod opsadom od strane neumornih trupa lažne normalnosti, koje, kao i obično, nemaju pametnija posla, kao što je, recimo, obustava odavno normalizovane neprestane pljačke. Taj se prostor mora ne samo braniti nego i širiti, budući da je to prostor lične slobode, prostor koji dijele hetero i homo seksualci kojima je već odavno zlo od bosanskohercegovačke normalnosti. Glavni razlog podrške za 1. Queer Sarajevo Festival je, drugim riječima, najobičnija ljudska solidarnost.

BH Dani, 05.09.08.
http://pescanik.net/content/view/1940/161/

 
SADRŽAJ - Tartuf Club  Erazmo Ložiona Provale Ublehe Isplivalo Mudre glave Božje sluge RSS- Feeds

 Mediji - Anti-Tiranida | Rafal | Maske | Domaći teren | Blato | Bosanski Čaplin | Kalkulacije | Legende | Ino-nafaka | Portreti | Bh. proza | Mega gluposti
 Narod - Maheri | Dijaspora | Humoreska | Božji ljudi | Mostarke | Zemlja Bosna | Liskaluci | Links/Gadgets  

Copyright © Herceg Press  (hercegpress@yahoo.com)