Erazmo

OPSKURNI LIKOVI
(naslov j.p.p.)

Hrpa ljigavaca koji defiliraju hrvatskim nogometom "tvore" Hrvatsku nogometnu ljigu! Jedan od vodećih "tvor(aca)" je, svakako, trener Miroslav Ćiro Blažević. Šta taj sve neće (iz)lupetati, glumiti, izigravati, samo kako bi stalno bio u žiži zanimanja javnosti. Da je nakon osvojenog trećeg mjesta s hrvatskom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. otišao u zasluženu mirovinu, ušao bi u legendu. No, sujeta i megalomanija mu to nisu dopustili pa od tada uglavnom reda neuspjehe: s hrvatskom reprezentacijom se nije uspio kvalificirati na Europsko prvenstvo 2000. godine, a loše je startao i u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo dvije godine kasnije, nakon čega je morao otići s izborničke funkcije. To mu je toliko teško palo da je nerijetko medijski napadao i kritizirao svoga nasljednika na toj funkciji Mirka Jozića, a onda i Otta Barića.

Potom je preuzeo reprezentaciju Irana, s kojom nije uspio izboriti nastup na SP. Slijede neuspjesi u treniranju slovenske Mure s kojom je, uglavnom, gubio utakmice, dok je s švicarskim Xamaxom ispao u drugu ligu. Trenirajući Varteks nije u dvije sezone uspio izboriti niti učešće u Inter-toto kupu, a kamoli u Kupu UEFA. Ostat će, dalje, upamćen kao jedan od najneuspješnijih trenera u povijesti Hajdukovih sudjelovanja u europskim natjecanjima - sramni porazi u dvomeču s mađarskim Debrecenom (0:3 u gostima i čak 0:5 u Splitu). Ćiro je tvorac još nekih neslavnih rekorda: njegov Varteks je u prvenstvenom srazu u Splitu bio poražen 0:6 od Hajduka, a isti je poraz u Kupu doživio i njegov sadašnji klub Zagreb od Slaven Belupa u Koprivnici. U crni Ćirin niz, svakako, treba ubrojiti i ispadanje Zagreba u prvom kolu Intertopo kupa od albanske Vlaznije. No, sve navedeno ne sprječava poltronske (ne)sportske novinare da Blaževića i dalje nazivaju "trenerom svih trenera".

Još gori od sportskih neuspjeha su Blaževićevi verbalni ispadi u kojima svoje izjave o nekome ili nečemu mijenja i za 180 stupnjeva. Uzmimo samo njegovu toplo-hladnu priču s Dinamovim izvršnim dopredsjednikom Zdravkom Mamićem, koji je čak otjerao Ćiru iz kluba nakon osvojene titule državnog prvaka, navevši kako smijenjeni trener za to nije imao nikakve zasluge. Nakon toga su jedan drugoga više mjeseci častili najpogrdnijim epitetima, a Ćiro je i tužio Mamića za prijetnju. No, na suđenju je okrenuo ploču i rekao za "Maminja" kako se radi o "jednom od najhumanijih ljudi koje poznaje"!

Još je jedan moćni čovjek (čitaj: opskurni lik) hrvatskog nogometa - Igor Štimac imao dramatične (volim te - ne volim te) odnose s Ćirom. Blažević ga je, naime, bio izostavio s prvog popisa igrača za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, zbog čega mu je Štimac sve i svašta "sasuo" u medijskim izjavama. Ćiro je, onda, odjednom promijenio svoju odluku pa mu je i Štimac postao "šin". Miroslav Blažević je "prijateljsko-neprijateljske" osjećaje dijelio i s Ivom Pukanićem iz "Nacionala", koji mu je čak u jednoj TV emisiji, na njegovu digresiju: "Ja sam s reprezentacijom treći na svijetu", uzvratio: "Ti si, Ćiro, treći dupeuvlakač predsjedniku Tuđmanu". Blažević je, inače, u svome dodvoravanju dr. Franji išao i tako daleko rekavši da mu se on "opravdano miješao u sastav reprezentacije", natjeravši ga, između ostalog, da povede vratara Dražena Ladića na SP u Francuskoj. S tim u vezi možemo navesti kako je i inače ostalo sporno tko je sve tada Ćiri sastavljao momčad.

Za njega mnogi nogometni poznavatelji ističu kako je loš strateg, ali dobar motivator. On je do sada u više navrata nakon nekog neuspjeha najavljivao ostavku, no onda je vrlo brzo, u skladu sa svojim karakterom, sve to povukao. Kad smo već spomenuli njegov televezijski nastup, prisjetimo se kako ga je Robert Knjaz uspio iznervirati u svojoj emisiji pričom o tome kako je Ćiro svojevremeno (dok je bio trener Prištine i "nudio" se Crvenoj Zvezdi) uplatio zajam za Srbiju (koji je, podsjetimo, bio raspisao Slobodan Milošević). U emisiji Aleksandra Stankovića "Nedjeljom u 2" Blažević je, pak, barem dva puta "nastradao". Jednom ga je "razgolitio" bivši predsjednik jugoslavenskog nogometnog saveza Slavko Šajber rekavši kako je Ćiro u svome životopisu, priloženom uz natječaj za izbornika jugoslavenske reprezentacije, između ostalog napisao kako su mu ustaše pobile članove obitelji. Sada, pak, ističe da su mu članove obitelji pobili partizani. Stanković je nedavno u svojoj emisiji, u tijeku rasprave o Blaževićevom "velikom hrvatstvu" predočio Ćirinu nekadašnju medijsku izjavu kako se ponosi svojim jugoslavenstvom.

Miroslava Blaževića su, inače, francuski istražni organi svojevremeno sumnjičili da je sudjelovao u namještanju rezultata utakmica zbog čega je kraće vrijeme proveo u pritvoru. Uz to, Blažević je i "na glasu" kako je u svojoj dugogodišnjoj trenerskoj karijeri protežirao neke igrače kako bi mogli naći angažman, a od čega je on, navodno, imao financijske koristi. S druge strane, prisjetimo se kako je, na primjer, rekao da će poderati svoju trenersku diplomu ako Robert Prosinečki postane nogometaš.

http://www.lupiga.com/vijesti/index.php?id=4902

Zapis iz Lude kuće

Hapšenje Radovana Karadžića i njegova ekstradicija, naredne nedelje, predstavlja jedan od događaja koji zaintrigira i obične građane i novinare, diplomate, a posebno političare; one koji znaju mnogo toga o teškim danima u kojima je Karadžić bio predsednik SDS-a, predsednik Republike Srpske, vođa Srba ne samo u Bosni i Hercegovini, već i mnogih iz Hrvatske i Srbije, ali i one koji ne znaju ništa od svega toga, one koji imaju razumevanja pa i snažna pozitivna osećanja prema Karadžiću ali i one koji ga ne vole, možda i mrze.

Same po sebi ove reakcije su uobičajene kada se radi o značajnim ljudima, o onima koji su obeležili neko doba. Doba Radovana Karadžića bilo je doba uzleta srpske nacionalne i nacionalističke misli. Kada su mnogi verovali da je Karadžić "najbolji srpski političar" i "najbolji diplomata - pregovarač među Srbima", a bilo je to doba borbe za slobodu, za svoju državu koju nisu podjednako videli svi - Srbi, Bošnjaci i Hrvati, zato je to bilo i doba međunacionalne mržnje, oružanih sukoba pa i zločina. O ovom dobu i Radovanu Karadžiću će se tek raspravljati, oni će se tek ocenjivati. U međuvremenu javnost, posebno u Srbiji, se bavi čovekom koji je uhapšen - Draganom Davidom Dabićem.

Dabić je za neke duhovnik, za neke nadrilekar, za neke psihoterapeut. Za mnoge Radovan Karadžić je sam smislio sve - svoj novi identitet, svoj drugi život u istom ambijentu, u okruženju ljudi od kojih se ne razlikuje po dijalektu, po navikama i po iskustvu izbeglištva. Ovi su ljudi u Bloku 45, na Novom Beogradu, nekadašnjem naselju socijalističkog srednjeg sloja, našli svoje stanište, a u njemu i svoj kafe Luda kuća. U ovom kafeu Dabić je guslao i pevao pod slikom Radovana Karadžića, a neki ljudi su mu pričali o tome ko je zapravo Radovan Karadžić i gde se krije. Po drugima Dabića su stvorili Karadžić i DB, odnosno BIA, a neki čak kažu da su svoje prste umešali i CIA i MI 6. Po jednima Dabić je činio sve da ga uhapse jer je pripremio strategiju odbrane koja će mu omogućiti da, u godinu i po, završi prvostepeni postupak, a već kasnije će se videti šta dalje jer se veruje da će majka Rusija izdejstvovati zatvaranje Haškog suda. Po drugima, Dabića su locirali "oni koji su ga skrivali" - BIA, CIA i MI 6, a po trećima, koji inače tvrde da su najbolji poznavaoci srpske tradicije, njega je neko odao i to neko ko mu je bio blizak ne bi li zaradio par miliona dolara. I dok se obnavlja mit kuma Vujuce u koji, izgleda, najviše veruje Stipe Mesić, predsednik Hrvatske i čovek koji sam za sebe, ničim opravdano, tvrdi da je dovršio posao jer je razbio bivšu Jugoslaviju. Već sada se može zaključiti da će se i Dabić priključiti Radovanu u svetu mita, priča i maštanja.

Što se posledica ovog događaja na Srbiju tiče, postoji nekoliko mogućih nivoa razmišljanja oko kojih, takođe, nema saglasnosti. Za sada postoji opšta saglasnost samo u tome da Srbija u svetlu hapšenja Karadžića liči na Ludu kuću.

Na unutrašnjopolitičkom planu postavlja se pitanje da li će vlast nastaviti s hapšenjima Mladića i Hadžića i tako izvršiti svoju obavezu nastalu iz brojnih međunarodnih akata, a naročito iz Dejtonskog sporazuma. Da bi vlast obavila ovaj posao moraće da se vidi šta zaista znače izjave potpredsednika Vlade Srbije i ministra policije Ivice Dačića koji je, uz to, i predsednik SPS-a. Kada Dačić kaže da njegovo ministarstvo nije učestvovalo u hapšenju i da je to zapravo "primopredaja dužnosti" unutar BIA, da li on to kaže da on nema nikakav uvid u rad BIA, iako je po funkciji potpredsednika koordinator službi bezbednosti ili ono to samo "zamajava" članstvo SPS-a i glasače pretpostavljajući da oni ne bi podržali odluku o hapšenju Karadžića. Ukoliko se ispostavi da je ovo drugo, to znači da tek predstoji ozbiljna politička borba da se SPS zaista svrsta u "evropske snage" te i da postoji rizik da se raspadne vladajuća koalicija. Ili... što bi bilo blisko današnjoj politici u Srbiji da Dačićevo mesto, s vremena na vreme, popuni Čeda Jovanović i njegov LDP. Jedno je izvesno DS i Boris Tadić ne mogu sami dovršiti "saradnju s Hagom" i ispuniti politički preduslov da bi se aktivirao prelazni sporazum iz Sporazuma za stabilizaciju i pridruživanje EU. Izgleda i da što se više odugovlači s ostalim hapšenjima, to će biti teže. Tu svoju priliku traži opozicija. Dok su DSS i NS "iznenađeni i uvređeni" čekajući razvoj situacije, dotle je agilni SRS izašao na ulice i zaigrao svoj ruski rulet. Ukoliko uspe da pridobije mase i izvrši pritisak na pad Vlade, dobiće novu priliku na izborima. Ako ne uspe u ovoj nameri, biće potpuno marginalizovan, s tim što je jasno da je, već sada, međunarodna zajednica, naročito EU i SAD, "otpisala" SRS.

Što se tiče službi bezbednosti, one su pokazale da najbolje rade kad im se političari ne mešaju u posao. To, samo po sebi, predstavlja lošu vest jer potvrđuje da političari u Srbiji nemaju hrabrosti da donose teške odluke, te da bi službe mogle da padnu u iskušenje da kontrolišu, dovode na vlast i smenjuju političare. Dakle, Srbija tek mora ozbiljno da zasuče rukave i dovrši posao reforme sistema nacionalne bezbednosti. Bez obavljanja tog posla Srbija bi zaista mogla da postane luda kuća u kojoj je, već sada, i previše onih koji misle da se Radovan, da se srpska nacija i srpski nacionalni interesi najbolje brane tako što se prebijaju Srbi - novinari, što se preti ubistvima Srbima - jednom rečju što se započinje međusrpski obračun.

Na regionalnom nivou hapšenje Radovana Karadžića jeste preduslov, ali ne i garancija pomirenja. Ono može da ima pozitivne efekte na politički život u Bosni i Hercegovini samo ukoliko javnost i političari zaista žele pomirenje. Jedno je jasno - ne može se više sumnjičiti i optuživati rukovodstvo Republike Srpske, a ni Srbi u Bosni i Hercegovini da su "jataci ratnih zločinaca", niti se može osporavati Republika Srpska kao "tvorevina nastala na ratnom zločinu". Takođe, ne može se osporiti da je ratnog zločina bilo, a kolika je uloga Radovana Karadžića u tome tek će reći Sud u Hagu.

Mnogi iz vlasti Srbije i iz međunarodne zajednice su spremni da kažu da će Srbija zauzvrat za hapšenje Karadžića dobiti "ubrzni put ka statusu kandidata". Srbija to neće dobiti jer to i ne postoji. Srbija će hapšenjem preostalih sa haške optužnice samo izvršiti svoje obaveze i ukloniti rezerve Holandije i Belgije na pokretanje procesa dobijanja statusa kandidata za EU. Kad će postati kandidat i kad će zaista biti član EU to zavisi i od same EU, koja tek treba da odgovori na irsko "ne" lisabonskom dogovoru.
http://www.nezavisne.com/kolumne/vijesti/26386/Zapis-iz-Lude-kuce.html

Piše: Aleksej Kišjuhas

... Možda je Dragan David Dabić inspiraciju za pseudonaučnu ideju o "humanoj kvantnoj energiji" (nenaučno zasnovanu na čuvenoj Ajnštajnovoj formuli u kojoj se jednače masa i energija) pronašao u praksama svog alter-ega Radovana Karadžića - kada je masa Sarajlija snajperski pretvarana u kreativnu energiju za nihilističke pesmičuljke? Možda je alternativna zamisao o kosmičkim vibracijama u svakome od nas tek izraz vibracija bosanskog tla pod tenkovima vojske Republike Srpske? Alternativcima odvratnu istinu da je čovek biološki mehanizam lako je odbacio i alternativni ratnik Karadžić ili duhovni istraživač Dabić. Nije teško prihvatiti religijski haiku makrobiotičara i biznismena Mičia Kušija da je Sve u kosmosu Jedno, kada se već prihvatilo ideje i prakse o svim Srbima u jednoj državi. Teze o zaveri Zapada protiv Srbije lako se pretvaraju u tezu o zaveri zapadnjačkog medicinskog establišmenta protiv pacijenata. Zaraženih Zapadom, naravno. Interes Dragana Davida Dabića za meditaciju samo je logični nastavak spoljnopolitičkih orijentacija ka prijateljskim državama Istoka. Antimoralno ekstraprofiterstvo alternativaca iliti nadrilekara - laka i brza zarada na tuđoj nesreći - naredni je zajednički sadržalac sa kreatorima ratne politike na Balkanu. Konačno, šta je, ako ne rasistoidno nadrilekarstvo, lebensraumovska ideja o kvalitetima etničkog čišćenja?

Zatim, sve ovo mnogo govori i o alternativnoj medicini u Srbiji. Ne sme se zaboraviti da se Karadžić/Dabić nije ponašao po principu "pritajeni zločinac-skriveni nadrilekar", već je uredno participirao na tribinama i višednevnim seminarima, te objavljivao autorske tekstove u tiražnim časopisima ove opasne antinaučne potkulture. Drugim rečima, bio zivkan i ugledan član zajednice alternativnih lekara. Telefoni i email adrese Dragana Davida Dabića bili su uredno postavljeni na internet sajtu njegovog nadrilekarskog preduzeća. Ali, bitno je i sledeće: u brainstormingu o svojim posleratnim poslovnim angažmanima, Karadžić je svakako nastojao odabrati delatnost koja je pod najmanjom kontrolom države. A upravo je to slučaj sa alternativnom medicinom. Kako stvari stoje, Rasim Ljajić bi trebalo da krene u proveru impresuma raznih Trećih očiju po trafikama - možda bi tada imao više informacija o kretanju (pre)ostalih zločinaca. Ali zatim Tomica Milosavljević treba da krene sa proverama svih onih koji nemaju ratnu prošlost, već svojom nestručnošću, zamajavanjem i odlaganjem dragocenog vremena unesrećuju ljude u mirnodopskom stanju. Ostaje nada da će posle ovih vesti barem jedan deo ljudi koji pate od neke bolesti, za svoje izlečenje potražiti redovne, racionalne i naučne metode. I biti skeptičniji prema delatnostima u kojima zločinci mogu pronaći utočište, te postati uvaženi praktikanti. Ili da će svog ličnog modernog šamana barem upitati šta je radio u periodu 1991-1995. i 1998-1999. Naravno, ovo je i svetao trenutak za sve skeptike i pronaučno orijentisane ljude u Srbiji. Dok će u već tragično pitoresknoj svetskoj istoriji nadrilekarstva i pseudonauke ostati kuriozitetna činjenica je da je jedan relativno uvaženi alternativni lekar bio čovek zaslužan za genocid.

http://www.e-novine.com/sr/stav/clanak.php?id=15786

Piše: Vojin Dimitrijević

... Šta bi bilo da je sam predsednik Klinton usmeno obećao Karadžiću da će da isposluje njegov imunitet pred Tribunalom? To bi svakako obavezivalo SAD i one bi bile dužne da Karadžiću nadoknade pretrpljenu štetu, ako je ima i ako se može materijalno iskazati. Međutim, ni SAD nisu imale moć da svojom odlukom spreče da neko bude optužen za međunarodna krivična dela pred Tribunalom ili da mu se, ako je optužen, ne sudi ili se obavezno oslobodi optužbe. Međunarodni krivični tribunal je kreacija Ujedinjenih nacija: stvorio ga je Savet bezbednosti UN svojom odlukom. Treba li po hiljaditi put reći da se tome nisu usprotivile ni Rusija i Kina, koje su mogle jednostavno da stave veto?

Prema tome, SAD, ma koliko moćne bile, nisu mogle na otvoren i legalan način da utiču na to Karadžić ne bude optužen ili da mu se ne sudi. Niko nije toliko naivan da isključuje mogućnost da su razne američke službe mogle na potajan i nejavan način da pokušaju da utiču na tužioca da ne optuži tadašnjeg predsednika Republike Srpske ili na sudije da odbiju da mu sude. Međutim, to očigledno nije uspelo. Ono što su takve službe sve vreme mogle da urade jeste da na neki drugi način uzmu u zaštitu Karadžića, da ga odvedu nekamo van opasne zone, naročito u veliku zemlju kakve su SAD, promene mu identitet i izgled i učine neuhvatljivim.

Sada, kada se sve to nije desilo, sudije u Hagu očigledno se ne poklapaju s najlošijim predstavama o sebi i nisu impresionirane navodnim ili stvarnim Holbrukovim obećanjima. Za njih ona, kao i za sve sudije u sličnim stvarima, predstavljaju nešto kao kockarski dug: privatno prekršenu reč zbog čega prevareni treba sam od varalice da ishodi naknadu. Nije sporno da se Ričard Holbruk verovatno može opisati kao prepreden, pritvoran, neistinoljubiv ili, kako bi to u Zagrebu rekli, "nadasve himben" ali to nema nikakvog značaja za suđenje i ozbiljna odbrana ne bi trebalo da se zanosi takvim argumentima. Međunarodni sud to ne može ni da potvrdi ni da porekne. Što je najvažnije, to nema nikakve veze s najvažnijom stvari: jesu li tačne teške optužbe protiv Karadžića, u koje veruje mnogo više ljudi od onih koji misle da ga je g. Holbruk nasamario.