Sekundarni stilovi

Pitam sam tebe / sekundarni stilovi

sekundarni stilovi
- definicije i obilježja: Marina Katnic-Bakarsic (Lingvistička stilistika)

Reklamni stil

Specificnost reklamnog stila jeste u tome sto se on ne svodi samo na verbalni, prirodnojezicni kod. Reklama, naime, sadrzi jos i vizuelni kod (termin "vizuelni registar" sto ga uvodi Eko moze izazvati zabunu s obzirom na znacenje termina registar u angloamerickoj stilistici). Osim toga, reklama u zavisnosti od medija u kojem se realizira moze imati i auditivni kod (auditivnu neverbalnu komponentu, pod cim se podrazumijeva muzika, zvukovi iz prirode, glasanje zivotinja i slicno) - npr. uz tekst Kvaliteta koja se cuje prikazuje se otvaranje boce osvjezavajuceg napitka, uz naglasen zvuk pri tocenju i napisan i izgovoren onomatopejski Schweppes. Vizuelna i auditivna neverbalna komponenta u nekim reklamama dolaze samostalno, bez verbalne, prirodnojezicke.

Buduci da je reklamna tehnika "zasnovana na informacijskoj pretpostavci da jedna reklama vise privlaci paznju posmatraca ukoliko vise krsi vec stecene komunikacione norme (pa, prema tome, razbija sistem retorickih ocekivanja)" (Eko 1973: 180), to znaci da i u verbalnom segmentu reklama po pravilu odstupa od lako predvidljivog, ocekivanog...

Izbor jezickih sredstava u reklami uvjetovan je i njenom dominantnom jezickom funkcijom - konativnom. Reklama je prije svega ubjedivacka poruka, ona uvijek sadrzi retoricku i ideolosku komponentu, usmjerena je na recipijente. Odatle u reklami i jezicka sredstva koja se obicno i vezuju za konativnu funkciju: forma 2. lica jednine i mnozine, obracanja, imperativi, stilske figure usmjerene na adresate. Forma prvog lica mnozine izrazava stav i samopouzdanje proizvodaca (nas proizvod, nudimo vam) ili se radi o 1.1. inkluzivne mnozine, kojim se objedinjuju proizvodac i potrosaci (emitent i recipijenti poruke), cime se implicira solidarnost, bliskost izmedu njih (odjecu nosimo svaki dan u primjeru d i si.)...
Na stilskom planu reklame karakterizira mogucnost odabira jezickih jedinica iz svih slojeva jezika. Reklami nije strana ni razgovoma leksika, ni zargon, ali ni poetizmi, ni profesionalizmi, ni arhaizmi, neologizmi... Ukratko, poput knjizevnoumjetnickog stila, i reklamna verbalna poruka moze biti formirana od najrazlicitijih resursa jezika, samo pod uvjetom da je to u funkciji njene argumentativne vrijednosti (ne primarno estetske kao u KFS).

Sanda Lucija Udier

O JEZIKU REKLAME (fragment)
www.kultura.koledzprijedor.org/jezikreklame.pdf

Jezik reklame odreden je prije svega svojom pragmaticnom ulogom: kako navesti

potencijalnoga kupca da se odluci kupiti odredeni proizvod. On je, dakle, vezan svojom

svrhom i konkretnom tržišno-marketinškom situacijom (Kovacevic, Badurina, 2000). Iz

njegove tržišne funkcije proizlaze sva ostala njegova svojstva. Zbog svojega tržišnog

odredenja jezik reklame je artificijelan i osviješten. Mora udovoljavati dinamicnim

tržišnim uvjetima i zahtjevima pa mu je priroda zbog toga promjenjiva i nestabilna. Mora

biti ažuran i pratiti aktualnu situaciju, stoga cesto rabi i preraduje dnevne novosti. Za

njega su karakteristicne razne mimikrijske strategije i sredstva prikrivanja

intencionalnosti i izbjegavanje otkrivanja neprivlacnih cinjenica, odnosno stavljanje

naglaska na one privlacne i društveno prihvatljive. U njemu nalazimo puno znakova

priklanjanja trendovima i dominantnim ideologijskim strujama (Kovacevic, Badurina,

2000). U tom kontekstu spomenimo da je u reklamama (osobito u nazivima robnih marki

i proizvoda) cesta kombinacija više jezika. Najcešce se hrvatski kombinira s engleskim

jezikom. (Budite online od 0 do 24...; Znak Hrvatska kvaliteta za vrhunske hrvatske

brandove). Vidi se velika penetracija anglizama (razlicitoga stupnja leksicke prilagodbe)

kao rezultat težnje za socijalno povoljnijim jezikom i nacinom izražavanja.

MULTIMEDIJALNOST I PARAJEZIK

Za razumijevanje jezika reklame kljucno je shvacanje reklame kao primjera

multimedijalnoga diskursa. Multimedijalni diskurs zasniva se na prožimanju slikovnoga i

verbalnoga (uskladenosti jezika sa slikama, njihovu nadopunjavanju i kompatibilnosti)

odnosno na stvaranju parajezika. Parajezik je zaseban sustav koji pociva na kombinaciji

znakova iz razlicitih medija, njihovoj preradbi i uklapanju u novu cjelinu. On se s

jezikom znacenjski prožima i dopunjuje. Parajezik se, medutim, ne može prevesti u jezik.

On je podložan jezicnoj interpretaciji, ali ne i potpunom prevodenju (Kovacevic,

Badurina, 2000). Sofisticirani jezik reklame dio je multimedijalnoga diskursa, ali na

njemu se vidi kontinuitet s jezicnim izvorištem (ibid.). Reklamna poruka radi ucinaka u

multikulturalnome prostoru nadilazi verbalne komponente i ukljucuje parajezicne oznake

(ibid.). Ona stvara jezicni i nadjezicni kod te paralingvisticka znacenja. Zvuk i slika

preuzimaju dio znacenja na sebe i preoznacavaju rijeci (ibid.). Rijeci (imenice i pridjevi)

daju apstraktnu sliku stvari, a slike je konkretiziraju. Jukstapozicija slika, simbola i

zvukova daje jasnije znacenje rijecima. Tekst reklame je u multitekst koji smisleno

povezuje razlicite kodove. Jezicni kod mu je imanentan, a svako udaljavanje od jezicnoga

koda znaci približavanje drugim kodovima. Kodovi teže vertikalnom povezivanju i

srastanju, a stupanj njihove sraslosti pokazuje uspjelost pojedine reklame (ibid.). Za

primjer možemo uzeti reklamnu poruku: Mala kocka za veliku nuždu. To je poruka koja

sama po sebi ne znaci ništa i ne izaziva nikakvu asocijaciju. Tek u sprezi sa slikom

(osobe koja sjedi na WC školjci uz koju leži toaletni papir) shvacamo da se radi o kocki

koja se jede radi laksativnoga ucinka. Za jezik reklame karakteristican je takozvani

letrizam (ibid.) - razbijanje jezika na slova i slobodne kombinacije akusticne, vizualne i

dekorativne naravi. Letristickim postupcima odašilje se i istice znacenje, izaziva se

raspoloženje i poticu asocijacije. Najtipicniji su i najcešci letristicki postupci:

kombinacija masnih i obicnih slova, kombinacija verzala i malih slova (U 2005.

predvidamo VEDRO I SUNCANO vrijeme!), razliciti oblici i tipovi grafema (takozvani

fontovi), te variranje njihovom velicinom, bojom i kombinacijama boja (odredene

upadljive boje koje predstavljaju neku konkretnu robnu marku), interpunkcija (posebice

usklicnici Tržišni lider u poslovnom obrazovanju na hrvatskom putu u EU! i trostruki

usklicnici Pa to je fantasticno!!!) i slicno. Nema razumijevanja jezika reklame bez

sagledavanja njegova slikovnog konteksta. jer upravo on proizvodi višeslojnost.

(Chevroletov znak izgleda otprilike kao znak plusa, a reklamira se pod naslovom "Veliki

plus". Reklamni slogan ima, dakle, trostruko znacenje: frazem "veliki plus" koji

znaci da je nešto vrijedna pozitivna osobina, veliki plus koji znaci Chevroletov znak i

veliki plus u obliku kojega su se na slici poredali Chevroletovi automobili koji se

reklamiraju.) Cest je postupak grafickoga i semantickog povezivanja imena tvrtke ili

proizvoda s rijecju koja se želi povezati s njezinom osobinom i znacenjem. Tako logotip

postaje dio slogana ili reklamnog izraza (PUSTOLOVINA (INA), NESKRIVENA

AROMA (NES KAFA) ). Medu postupcima organizacije reklamnoga testa cesto je

donošenje zvjezdice uz naslov. Ona upucuje na objašnjenje koje se nalazi na dnu ili na

nekom drugom manje zamjetljivom dijelu stranice. Reklamni naslov je bombastican i pun

obecanja, a objašnjenje kao fusnota donosi pravi sadržaj poruke, redovito nepovoljniji

nego što bi se moglo zakljuciti iz naslova. (Iskoristite jedinstvenu ponudu veceg broja

raspoloživih sjedala na novim letovima prema domacim odredištima vec od 100 kn* *

Cijena se odnosi na putovanje u jednom smjeru, ne ukljucuje pristojbe zracnih luka i

PDV. Za sve informacije obratite se poslovnici Croatia Airlinesa, najbližem prodajnom

agentu ili rezervirajte odmah FlyOnLineom.) Cak i reklame koje su realizirane u

pisanom mediju puno i cesto evociraju zvukove i pozivaju se na zvucne asocijacije

recipijenata. Tako se postiže asocijacija na reklamirani proizvod ili neko njegovo

svojstvo (onomatopejsko asociranje na šumecu tabletu: Kašalj? Šššššššumece tablete!)

ili se stvara pamtljivost pa reklama djeluje na kupca djeluje cak i podsvjesno. (Rimovanje

i uporaba drugih ritmickih svojstava teksta: Vracate kad ojacate; Astra klasicna - cijena

fantasticna!; aliteracijske aluzije kap po kap ... kapital kao preradba poznate poslovice;

pucka etimologizacija ko strese stres; ponavljanja Super postojan - super ugodan - super

sjajan! Super povoljna cijena! Možda je rodena s tim. A možda je to Maybelline! i

slicno.) U kontekstu parajezika i multimedijalnosti važan je i odnos reklame i prostora.

Mnogo je nacina na koje reklame "zauzimaju" prostor što je, naravno, usko vezano s

njihovim ucinkom.

PSIHOLOŠKI UCINCI

Cilj je svake reklame povezati proizvod s privlacnim osobinama i pozitivnim

konotacijama, odnosno stvoriti za njega pozitivan kontekst koji bi stimulirao njegovu

kupnju. U tom procesu implicitne vrijednosti zadobivaju prevagu nad eksplicitnima.

Reklama stavlja proizvod u najbolje moguce svjetlo i radi toga se koristi svim

raspoloživim i dopuštenim sredstvima. Poigrava se vrijednostima i antivrijednostima

pojedinca i društva. Ako proizvod nema odlike kojima se može pohvaliti i koje ga mogu

preporuciti, reklamni strucnjak ih mora "stvoriti". Reklama svjesno manipulira

izricajnom dimenzijom (stvarajuci cesto ambivalentan i zacudan ucinak) kako bi mogla

manipulirati psihološkim profilom potencijalnih kupaca. Svaki jezicni (i drugi) element

reklamnoga teksta izabire se na temelju poznavanja psiholingvistickih modela ljudskoga

procesiranja jezika, na poznavanju navika i aspiracija potencijalnoga konzumenta te na

njegovu doživljavanju straha. Tipicno opce mjesto povezano s psihološkim mehanizmima

aluzije su i konotacije ljubavne i seksualne naravi (ISDN: dvije (telefonske) veze

istovremeno). Reklame donose recenice koje su izravni ili neizravni kompliment

potrošacu s namjerom da ga se laskanjem pridobije za odredeni proizvod (samo za one s

vizijom; Jer Vi zaslužujete samo najbolje). Istraživanja pokazuju da pojedini ljudi

vjeruju kako ne podliježu ucinku reklamiranja (Schrank, 1994) Iako malo ljudi priznaje

da je pod utjecajem reklama, istraživanja pokazuju da su reklame jako djelotvorne. Zbog

toga je logicno zakljuciti da reklame djeluju ispod svjesne razine. Reklamni strucnjaci

tvrde da su protiv reklama najbespomocnije upravo one osobe koje nisu svjesne njihova

utjecaja. Reklame su napravljene tako da proizvode ucinak cak i kada im se ljudi

podsmjehuju te ih omalovažavaju. Upravo je na tome zasnovana naizgled paradoksalna

teza da je i loša reklama - dobra reklama, a negativna reklama - pozitivna reklama. Jer, u

svijetu medija i reklame, dobro je sve osim nezamijecenosti.

JEZIK REKLAME I KOMUNIKACIJA

U analizi reklame s komunikacijske strane polazimo od cetiriju Griceovih

komunikacijskih maksima (Leetaru, 2001) kao od glavnih komunikacijskih postulata.

Prva se maksima odnosi na kolicinu i znaci da komunikacijski doprinos treba uciniti

upravo onoliko informativnim koliko se to traži; druga se odnosi na kakvocu i glasi da

se ne smije davati pogrešna, nedokazana ili neprovjerena informacija; treca govori

da treba dati relevantnu informaciju i cetvrta se odnosi na nacin i govori da

informacije treba nastojati dati na jasan i shvatljiv nacin. Reklama kao svjesna

tvorevina polazi od ovih maksima, medutim svjesno ih, namjerno i sracunato

preosmišljava i prilagodava svojim potrebama. Reklama cesto daje višak informacija.

Umjesto da bude fokusirana na bitne cinjenice o proizvodu, ona stvara digresije koje

upucuju na željenu i ciljanu evaluaciju reklamiranoga proizvoda. U osnovi je jezika

reklame prenošenje obavijesti. Dakle, jezik reklame je referencijalan. Jezik reklame

informacije plasira tako da one poželjne i prihvatljive dodu u prvi plan, a da se one

manje poželjne i manje prihvatljive slabije vide. Reklame ne donose ukupnost

informacija o proizvodu, cesto ni bitne informacije, nego pomno i takticno smišljen izbor

iz njih. Za referencijalnu je funkciju karakteristicno da teži objektivnosti i neutralnosti, a

jezik reklame sve je prije nego objektivan i neutralan. On se cesto samo maskira u

pseudoobjektivan i "ozbiljan" jezik. (Omega-3 masne kiseline višestruko su

nezasicene, a glavni predstavnik je esencijalna alfa-linolenska kiselina, koju

organizam ne može proizvesti. Omega-3 masne kiseline važna su strukturna

komponenta stanicnih membrana razlicitih tkiva (osobito mrežnice oka, mozga i

spermatozoida) i neophodne su za normalan rast i razvoj.) Provodeci takvu mimikriju

pokušava prikriti svoju pravu, izvornu sugestivnu i uvjerljivacku narav. U svojem

nastojanju da stvori pozitivan kontekst za odredeni proizvod jezik reklame je kreativan,

iznenadujuci, zacudan, cesto cak šokantan. Izdvaja se, dakle, njegova ludicka

funkcija, to jest svjesno i hotimicno poigravanje jezikom. Jezik reklame je apelativan i

agresivan. Apelativnost se postiže imperativima (Probajte danas ukusni Brzo i Fino

kolac. Recept potražite na cašici.) i uzvicima (Stop). Naglašavanjem prigode i

ogranicenosti datumom i rokovima konzumenta se požuruje i navodi na akciju (Povodom

našeg prvog rodendana svim novim osiguranicima nudimo popust od 10%). Njegova se

apelativnost i agresivnost umekšava i zabašuruje sve razvijenijom sofisticiranošcu i

višeslojnošcu. Ekspresivna (emotivna) funkcija jezika reklame govori o pošiljatelju

poruke. Ogleda se u njegovu subjektivnom stavu prema sadržaju poruke (Katnic-

Bakaršic, 2001), stvarnome ili onome koji se programirano želi uputiti uz poruku.

Prepoznaje se po uzvicima i duljenju glasova (Psssst!; Mmm Maggi!), leksemima ocjene

(Intimate care predstavlja program vrhunske medicinske kozmetike), izražavanju

vrijednosnoga suda pitanjima (Ostaci prošlosti ili zalog buducnosti?) i slicno. Faticka

funkcija usmjerena je na kontakt. To su formule pozdravljanja, obilježja pocetka i kraja

konverzacije (Poštovani, Hrvatska banka za obnovu i razvitak...). Cilj joj je

uspostavljanje i održavanje komunikacije te pristup konzumentu. Metajezicna funkcija

predstavlja usmjerenost poruke na kod. Ocituje se kao provjeravanje znacenja pojedinih

recenica (Postoje indicije da u nekih osoba nedovoljan unos omega-3 masnih kiselina

može rezultirati poremecajima poput depresije i neuropsihijatrijskim problemima.

Dakle, omega-3 u tom smislu svakako predstavlja terapeutsko djelovanje na dobro

stanje duha), kao definicije (Omega-3 masne kiseline višestruko su nezasicene, a glavni

im je prdstavnik esencijalna alfa-linolenska kiselina, koju organizam ne može

proizvesti.) i kao citati (Prema izvještaju Europskog društva za hipertenziju iz 2002.

godine, od 23 ispitana uredaja samo je 5 ispunjavalo kriterije i dobilo preporuku za

uporabu, a svih pet je pripadalo...). Reklame obiluju provjeravanjem i isticanjem

znacenja te objašnjavanjem ideje. Poetska (estetska) funkcija jest usmjerenost poruke na

samu sebe kada poruka prestaje biti sredstvo komunikacije vec postaje njegov cilj. U

reklamnih je poruka poetska funkcija sve zastupljenija, vidljivija i razvijenija.

Za jezik reklame karakteristicna je njegova uvjetovanost tržišnom i promidžbenom

svrhom, multimedijalni i parajezicni karakter njegova izricaja i nastojanje na proizvodnji

psiholoških ucinaka na potencijalnoga kupca. Mnogo je strategija, tehnika i postupaka

koje se u reklamama rabe, a kao najcešce i najtransparentnije medu njima možemo

navesti porabu semanticki ispražnjenih rijeci, brojne strategije uvlacenja citatelja u

komunikaciju, pozivanje na autoritete, statisticke podatke ili znanstvena istraživanja,

strategije obracanja konzumentu, specifican odabir leksika i oblika te paralelizam i

antiteticnost kao glavne stilske osobitosti reklamnoga diskurza. Jezik reklame svakim se

danom više i više pokazuje kao kompleksna, sofisticirana, suptilna, zahtjevna i duhovita

kreacija, te predstavlja sve veci izazov svojim tvorcima, konzumentima i

proucavateljima.

Nadalje - definicije i obilježja: Marina Katnic-Bakarsic (Lingvistička stilistika)

Stripovni stil

Strip obicno nije izdvojen kao zaseban stil, cemu je vjerovatno uzrok cinjenica da je strip kod purista smatran bezvrijednim, trivijalnim, a njegov jezik manje vrijednim jezikom. Osim toga, cinjenica je da je strip semioticki slozen sistem, buduci da uz verbalni, prirodni ljudski jezik sadrzi i vizuelnu komponentu, realiziranu ikonickim znacima - slikama, tj. crtezima.

Danas je strip nazvan i "osmom umjetnoscu", a njegovi klasici zavreduju punu paznju i lingvista, a svakako i semioticara. Strip, mada proizvod masovne kulture, u svojim vrhunskim dometima posjeduje i estetsku funkciju, sto ga cini zanimljivim i vrijednim za stilisticku analizu. Odmah na pocetku potrebno je naglasiti da pojam jezik stripa moze podrazumijevati sve semioticke sisteme koji u stripu postoje, tako da ce u daljem tekstu uvijek posebno biti naglaseno kada se istrazuje stil stripa, odnosno kada se raspravlja o verbalnim, prirodnojezickim elementima stripa...

Leksickostilisticke, morfostilisticke i sintaksostilisticke osobenosti stripa direktno proizlaze iz njegove prirode. Prije svega, verbalni jezicki izraz u stripu mora biti sto manje redundantan, sto vise sazet, lakonican, buduci da je u okviru jedne slicice prostor ogranicen. Osim toga, crtez vec prenosi vizuelnu informaciju, tako da verbalna poruka najcesce sluzi tek kao njena dopuna. Moguce su zapravo dvije kontrastne situacije izmedu kojih se smjesta vecina stripova: u prvom slucaju vizuelna poruka je dominantna, verbalna poruka svedena je na minimum (odsustvo prirodnojezickog aspekta tu postaje minus-postupak koji nosi odredene konotacije); u drugom slucaju verbalna poruka je natprosjecno razvijena, ona dominira nad crtezom ili ponavlja ono sto je iz crteza vec ocigledno (Eko to naziva "pleonastickim pretjerivanjem u govomom jeziku" - rijec je o svojevrsnom postupku dodavanja, plus-postupku).

Retoricki stil

Opce je mjesto da se osnovnom retorickom funkcijom smatra ubjedivacka, persuasivna - odatle i njena ideoloska funkcija kao neodvojiv dio. Zadatak govornika prije svega jeste da ubijedi auditory u svoje tvrdnje; da utjece na njega tehnikom argumentacije. Buduci da je orijentiran na primaoce poruke, govor i debata kao osnovni zanrovi retorickog stila posjeduju konativnu funkciju (odatle cesta retoricka obracanja, upotreba drugog lica jednine i mnozine, imperativa).

Retoricki stil moze se podijeliti na dva podstila: oratorski, koji podrazumijeva prije svega govore, dakle, monoloski je u svojoj strukturi, i debatni, koji podrazumijeva debate (javne, parlamentarne i slicno) i jezik sudnice, tj. sudenja.

Oratorski podstil

Ovdje spadaju govori povodom proslave vjencanja, diplome, nekog familijarnog skupa, odlaska u penziju, komemorativni govori, govori povodom dodjele nekog priznanja i drugo. Cinjenica je da u razlicitim kulturama prilike za drzanje govora nisu uvijek iste, niti je njegovanje oratorskih vjestina jednako vazno. O antropoloskim istrazivanjima na ovom planu vidi: Yankah 1994...

Oratorski podstil podrazumijeva i upotrebu tropa i figura (v. o tome u poglavlju Figure i funkcionalni stilovi), upotrebu ekspresivne sintakse, ciji je zadatak da pojaca efekt onoga sto se govori. Vec je bilo govora o postojanju ustaljenih dijelova govora (obracanje, uvod, centralni dio, zakljucak, zakljucne formule) i ustaljenih fraza u nekim od tih dijelova. Kompozicija je, dakle, izuzetno znacajan element govora, a njegove jake pozicije moraju biti pazljivo rasporedene. Zanimljiv je primjer sela Falefa u Zapadnoj Samoi, gdje formalni govor sadrzi sedam dijelova, od kojih je sest ustaljenih (izrazi zahvalnosti Bogu, zahvalnosti seoskom vijecu, formalni pozdravi i obracanje, jutarnja zahvalnost za vazne dogadaje, zelje za dug zivot i "vedro nebo"...), a samo jedan dio odnosi se na konkretan problem o kome se taj dan raspravlja, i to na vrlo uopcen nacin (Crystal 1994: 49).

Debatni podstil

Drugi podstil retorickoga stila, debatni stil, kombinira monoloske forme sa dijaloskom, ali dijaloska forma posebno mu je znacajna. Debata se nalazi u temeljima moderne demokratije, predstavljajuci istinsku razmjenu misljenja. Ona pociva na argumentacijskoj tehnici kao neoretorickoj kljucnoj postavci, na odredenim pravilima zanra i slicno. Bilo da je rijec o parlamentarnoj ili nekoj drugoj javnoj debati, postoje dva suprotna misljenja, a sudionici u debati dokazuju ili pobijaju odredene stavove, koristeci se logikom i retorikom. (O debatama v.: Vlaisavljevic 1997).

Specifican podtip ovoga podstila jeste jezik sudenja. Za novu retoriku kao pravnu logiku prirodni jezik jeste jedino sredstvo pravne argumentacije, a sve su argumentativne tehnike zapravo diskurzivne tehnike (Hasanbegovic 1988: 120). Odatle i proizlazi znacaj retorike za jezik sudenja i prava opcenito. Zanr sudenja realizira se u usmenoj formi, a uz pravnike, advokate, suce, vjestake, ukljucuje i laike (kao svjedoke optuzbe ili odbrane, ili u nekim zemljama i kao porotu). Zbog toga uz profesionalni jezik prava ovdje moze doci i konverzacijski stil (ponekad cak i zargonska ili dijalekatska sredstva u iskazima laika) ili pak elementi nekih drugih specijalnih stilova (zavisno od konkretnog sudskog procesa). Sudenje je velika narativna forma, koja posjeduje niz etapa: uvod, sredinu i kraj, a od drugih narativnih formi razlikuje se po tome sto nju prica vise lica i sto postoji u najmanje dvije suprotstavljene verzije (Crystal 1994: 386). Cak i ta razlika zapravo je relativna jer i u knjizevnosti, u teatru ili na filmu ima niz primjera u kojima isti dogadaj prica vise lica, njihove su verzije suprotstavljene i u tome se krije poseban stilski postupak (film Rasomon Akira Kurosave i prica koja mu je posluzila kao predlozak za scenarij). U odnosu na sudenje ovdje su moguci i slucajevi bez konacne "presude", kada se citatelju/ recipijentu prepusta konacna odluka o tome cija je verzija "ispravna", "tacna".

Esejisticki stil

Esej izvorno znaci pokusaj, ogled; njegovo ime datira od kraja 16. stoljeca (Montaigne ga je upotrijebio 1580. godine, a Bacon 1597.). Ovaj stil duge (i cest o slavne) tradicije posebno je zanimljiv upravo zbog svoje djelomicne unutarnje suprotnosti: po tematici izuzetno bogat, blizak naucnom stilu, po jezicko-stilskim sredstvima esej podsjeca na knjizevnost. Za razliku od naucnog teksta, esej po pravilu nema naucni aparat (spisak literature, izvore, rezime, apstrakt, fusnote, tacne citate - esej prije prepricava nego sto citira), mada moze imati neke njegove elemente. Tematika mu je veoma raznovrsna: esej moze biti biografija, moze obradivati neku historijsku, politicku, filozofsku, biolosku ili ma koju prirodnoznanstvenu temu, tema eseja moze biti umjetnicko djelo, pravac, izvedba, svakodnevni zivot... Tema eseja moze biti i neki drugi esej ili cak esej kao zanr, kao stil -rijec je, dakle, o "eseju o eseju" ili metaeseju. Esejisticar svakoj temi pristupa subjektivno, iznoseci svoje utiske, stavove, pri cemu moze doci do zakljucaka koji su izuzetno zanimljivi i za nauku barem kao ideje (cak i ako se zna da esej nije rezultat sistematicnog istrazivanja korpusa, da nije nastao na osnovu eksperimenata i slicno).

Govoreci o tome da esej ima i spoznajnu i estetsku stranu, te da esejisticka lakoca jeste lakoca jezika, stila, ali da nije izraz povrsnosti, Foht (1976: 37) dodaje da je ta lakoca "manifestacija zivosti i zivotvornosti, za razliku od suhih, isparenih, mrtvacki-uozbiljenih, krutih, tvrdih i zgrcenih recenica koje se mucno radaju iz dogmatike sistema. Mi niposto ne smijemo prihvatiti dosadu kao legitimaciju dubine i naucne ozbiljnosti."