|
Pitam sam tebe / stil
Stil
Stil
(lat. stilus - pisaljka) je način izražavanja, kojeg
karakteriziraju sve one značajke po kojima se razlikuje od ostalih. U
umjetnosti označava cjelokupnost karakteristika jednog
umjetnika,
umjetničke škole,
pravca ili
razdoblja.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Stil
Stilistika je
lingvistička disciplina koja se bavi proučavanjem
karakteristika i svojstava pisanog i govornog
jezika,
kao što su retoričke figure i modeli sintakse, specifični za različite
grupe,
kontekste, a posebno
književne žanrove.http://sh.wikipedia.org/wiki/Stilistika
Stil je način
izražavanja određenog sadržaja, odnosno različiti načini izražavanja istog
sadržaja. O stilu možemo govoriti kada postoji mogućnost odabira, tj. ako
postoji više od jedne jezične jedinice koja se u određenom kontekstu može
upotrijebiti bez promjene osnovnog sadržaja, ali uz promjenu smisla.
-
Marina Katnic-Bakarsic (Lingvistička stilistika):
Suvremene stilisticke teorije polaze od pretpostavke da stil nije samo "odjeca
sadrzaja", vec da izmedu stila i znacenja postoji ekvivalencija. Drugim
rijecima, promjena u formi iskaza nuzno mijenja i njegovu sadrzinu; naime,
tvrdi se da potpunih sinonima u jeziku nema i da svaki unosi promjene na
znacenjskom ili upotrebnom nivou, a
narocito cesto na stilistickom. Short, medutim, pokusava
pomiriti ova dva stava, tvrdeci da je sustina ove razlike u terminologiji:
stil se moze odvojiti od "sadrzaja", ali ne i od "znacenja", buduci da je
znacenje mnogo siri pojam, koji u sebe ukljucuje
sadrzaj, ali i konotaciju,
signifikantnost i slicno. Autori tekstova imaju mogucnost selekcije i na
planu sadrzaja i na planu stila, s tim sto odabir stila nuzno nosi
posebno znacenje u najsirem smislu (Short
1994: 4377). Ovo se moze
pratiti analizom sljedeceg niza:
Molim vas, da li biste bili ljubazni da mi
dodate so?
Dodaj mi so (molim te)!
Soli!
Sadrzaj sva tri iskaza ostaje isti, ali stil i nijanse u
znacenju nisu iste. Prvi primjer odgovara
izrazito formalnoj situaciji, dok bi njegova upotreba u
potpuno neformalnom okruzenju (npr. uza
obitelj ili prisni prijatelji) djelovala afektirano i
vjerovatno bi signalizirala da se govorno lice
pokusava nasaliti ili izrazava ironiju/sarkazam. Drugi
primjer odgovara neformalnoj situaciji, s tim sto
upotreba dodatka molim te pojacava uctivost, a
izostanak dodatka nesto vise potencira znacenje
naredbe. Treci, pak,
primjer moze se smatrati stilski snizenim i u veoma neformalnim uvjetima,
gdje takoder konotira grubost govornog lica. Obrnuto, ljekar koji bi u
operacionoj sali upotrijebio iskaz Makaze! ili Iglu! ne bi se,
medutim, smatrao grubim i neuctivim: rijec je o specificnoj situaciji, gdje
jezik profesije mora maksimalno ukidati redundancu da bi odgovorio
zahtjevima brzine i efikasnosti…
U tradicionalnoj stilistici dominiralo je proskriptivno
tumacenje stila, koje je propisivalo
"ispravna" svojstva
stila. Tako shvacen stil mogao je biti dobar ili los, a autori
prirucnika iz stilistike odredivali su odlike dobrog stila (u te odlike
spadale su kratkost, jasnoca, skladnost i slicno, sto jasno
ukazuje na njihovu neterminolosku prirodu).
Suvremena stilistika dominantno je deskriptivna: ona biljezi
postojece stanje, opisuje i tumaci funkcioniranje pojedinih jezicnih
sredstava u nekom stilu, pokazuje promjene u stilovima i slicno.
Pored individualnog stila, koji je odlika svakog
pojedinca i moze se realizirati bilo pismeno
bilo usmeno, predmet stilistike svakako su i grupni
stilovi shvaceni u najsirem smislu. Bourdieu tvrdi:
"Govoriti znaci usvajati ovaj ili onaj od izrazajnih stilova
koji su vec konstituirani u upotrebi
i posredstvom
upotrebe i koji su objektivno obiljezeni svojim polozajem unutar hijerarhije
stilova ciji
poredak odrazava hijerarhiju odgovarajucih grupa." (Bourdieu 1992: 36) Jedan
od tipicnih pravaca
ciji su predmet proucavanja grupni stilovi svakako je
funkcionalna stilistika, o kojoj ce kasnije biti
vise govora. Ipak, ne
treba zaboraviti veliki otpor prema upotrebi ovoga termina u znacenju kakvo
on ima u funkcionalnoj stilistici. Dok za neke autore termin stil u
znacenju nekog funkcionalnog tipa jezika "predstavlja nepotrebno
prekoracenje" (Dikro, Todorov 2, 1987: 230), polazna tacka u daljem
istrazivanju bit ce uvjerenje da su i
individualni i grupni stilovi predmet proucavanja stilistike i da
svako izostavljanje jednog od ta dva tipa stilova predstavlja nepotrebno
suzavanja opsega lingvisticke
stilistike kao discipline.
Moguce je grupne stilove promatrati u jos jednom smislu - kao
stilove epoha. Stil epohe
podrazumijeva
istrazivanje tipicnih jezicno-stilskih sredstava u jednom knjizevnom pravcu.
Ako se govori o semiotickoj stilistici,
onda bi ona proucavala stilske karakteristike i dominante u pojedinim
periodima u umjetnosti uopce. Svaki stil
epohe, pravca, skole odlikuje se karakteristicnim svojstvima,
konvencijama i stilemima, a zadatak je
stilisticara da otkriva, rekonstruira ta svojstva i tumaci ih svojim
pojmovno-kategorijalnim aparatom (o ovome v. Slawinski 1989: 491).
Registar vs. stil
Anglosaksonski lingvisti ponekad upotrebljavaju termin
registar umjesto stil kada govore
o tome kako pojedinac
prilagodava svoj idiolekt razlicitim situacijama. U takvim slucajevima
obicno se suprotstavlja formalni i neformalni registar (sa svim prelaznim
slucajevima), "tehnicki", tj.
profesionalni/specijalni registar "netehnickom", svakodnevnom i slicno (v.
npr. Turner 1979:165-203). Neki autori vezuju registar za razlicite
profesionalne, tematske i specijalne varijetete, dok formalnu i
neformalnu varijantu oznacavaju terminom stil, s tim sto su varijeteti i
stilovi ponekad prepleteni (Trudgill 1984:
101-102). U novije vrijeme preovladava shvatanje registara kao
funkcionalno distinktivnih jezickih varijeteta, koji se razlikuju s obzirom
na vanjezicke kontekste i situacije (registar sporta, tehnickih nauka,
reklame...). Tako shvacen registar veoma je blizak pojmu
funkcionalnoga stila, tim prije sto se
naglasava njegova razlika u odnosu na individualno variranje
jezika, tj. na dijalekte i idiolekte (Downes
1994: 3509). Registri se ipak dominantno razlikuju na
osnovu teme ili tonaliteta, dok u podjeli funkcionalnih stilova postoji
vise kriterija, od kojih je
tematski manje bitan. Naime, u funkcionalnoj stilistici preovladava
misljenje po kojem se ista tema moze realizirati u vise funkcionalnih
stilova.
U
izvjesnom je smislu cak moguce govoriti o preplitanju funkcionalnog stila i
registra. Naime, neki se funkcionalni
stil moze realizirati u vise registarskih opozicija (familijarnoj vs.
oficijelnoj, privatnoj vs. javnoj,
profesionalnoj vs. laickoj). Tako se s obzirom na registar moze razlikovati
recimo realizacija razgovornog ili oratorskog stila, o cemu ce
kasnije biti vise rijeci.
Bez obzira na terminolosku razliku,
cinjenica je da svi koji se stilistikom i stilom bave
prihvataju cinjenicu da jezicki sistem nije monolitan,
da se moze i treba govoriti o pojavi raslojavanja jezika ili,
drugom terminoloijom,
jezicke varijativnosti.
Nepovratno je proslo vrijeme kada su rjecnici
svoju gradu prikupljali gotovo iskljucivo iz
knjizevnoumjetnickih tekstova,
a normativne gramatike,
pa i
proskriptivna lingvistika u cjelini,
takoder
zanemarivale ogroman dio jezickih varijeteta.
|
